“I šta sada? Dobili smo šta smo htjeli, ali nije to to. Ko će meni babu vratiti? Ko će njoj vratiti brata? Ko će izbrisati ovih skoro trideset godina života? Ne znam. nekako nije potaman. Možda smo ludi. Ili zavedeni. Ne znam šta je u pitanju.”

Samo nekoliko minuta nakon što je Haški tribunal izrekao presudu ratnom zapovjedniku Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću osudivši ga na doživotnu kaznu zatvora, srela sam Samiru Halilović iz Potočara ispred suda. Stajala je sa prijateljicom sa strane, gledajući u medijsku pomamu i komentarišući između sebe ono što se upravo desilo. pokušavajući izbjeći horde novinara koji su skoro skakali na ljude, za koje su procenili da su žrtve. 

Samira nije htjela da priča ni sa jednim od njih. Napustila je Potočare u julu 1995. godine i ubrzo nakon toga došla kao izbeglica u Holandiju, gdje živi i danas. Svakog ljeta, Samira se vraća u mjesto koje je nekad bilo njen dom, i u kojem je danas niko ne čeka. 

“Kako je meni kada prođem pored skladišta u Kravici? A to moram da uradim stotinu puta u toku samo jednoj ljeta. Kako se osjećam kad prođem tuda znajući da je unutra ubijen moj otac nakon što je Mladić naredio njegovu smrt? Zna li iko kako je biti u toj situaciji? Želim da uđem unutra, ali se bojim i ne mogu, iako je prošlo ovoliko vremena. Zna li iko kako je živjeti u blizini Memorijalnog centra u Potočarima”, postavljala je pitanja dok su joj suze lile niz lice. 

Nemam odgovor. Ali plakale smo zajedno, držeći jedna drugu za ruku i krijući se od novinara koji su histerično gurali mikrofone i kamere ljudima u lice, ne dajući im ni trenutka da dođu sebi nakon presude. 

Sudije su odlučile da je Mladić kriv za ubistvo Samirinog oca koji je likvidiran sa još oko 1.200 ljudi 13. jula 1995. godine u skladištu u Kravici, u blizini Potočara. Do danas na tom mjestu nema nikakvog spomenika ili obilježja, ali su rupe od metaka i gelera još uvijek tu, kao tihi svjedok zločina koji su počinili vojnici pod komandom Ratka Mladića. 

Kriv je i za zločine protiv civila u Sarajevu, uključujući masovno granatiranje 28. maja 1992. godine, kada sam i ja ranjena. Shvatila sam šta Samira govori. Nadala sam se poslednjih 25 godina da će biti smješten doživotno u zatvor, i jeste, ali se ipak ne osjećam dobro. Nešto nedostaje. Izgubili smo tako mnogo i nema načina da to vratimo. 

Ni ja ni Samira ne očekujemo da će presuda nešto promijeniti, jer stigla je sa tolikim zakašnjenjem da nam ne ostavlja prostora za mir, čak ni u ovom trenutku. 

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) podigao je optužnicu protiv Ratka Mladića u julu 1995. godine, ali je uhapšen tek u maju 2011. Suđenje mu je počelo godinu dana kasnije i trajalo je do decembra 2016. godine, kada su obje strane – i odbrana i tužilaštvo – završili iznošenje dokaza. 

Kriv je za genocid u Srebrenici, protjerivanja, istrebljivanje, ubistva, deportacije, nehumani čin preseljenja stanovništva, teror, nezakonite napad na civile i kršenja običaja rata, kao i za uzimanje talaca. 

Sudije su zaključile da je počinio zločine kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno sa Radovanom Karadžićem, ratnim predsjednikom RS, koji je ranije prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora u Hagu. 

Dok je sudija čitao presudu, Mladić je većinu vremena ignorisao izrečeno. Gledao je u galeriju gdje su mu sjedili sin, supruga i prijatelji. Izgledao je zdravo i u dobroj kondiciji, pokazujući porodici knjigu o istoriji Republike Srpske koju čita. Gavrilo Princip je bio na naslovnoj strani knjige. 

Nakon nekog vremena izgledalo je kao da mu je dosadilo, pa je zatražio pauzu. Tokom godina skrivanja i od trenutka hapšenja, Mladić je pretrpio nekoliko moždanih udara. Njegovi advokati, kao i porodica, tvrde da je veoma bolestan i prebacuju dio odgovornosti za njegovo zdravstveno stanje na Haag. 

Zajedno sa porodicom i prijateljima na galeriji je bio i njegov ljekar, stariji čovjek iz Beograda, jedini doktor kojem vjeruju. Djelovao je slabije od Mladića na dan izricanja presude. 

Ipak, Mladić je zatražio pauzu. Kad se vratio u sudnicu nakon 40 minuta, njegovi advokati su zatražili da se proces ili prekine ili da se pročita samo odluka, bez obrazloženja. Sudije su odbile. Mladić je ustao i derao se, pokazujući pravo lice ubice i nemilosrdne osobe. 

Pitala sam njegovog sina Darka, koji je sjedio do mene dok je čitana presuda, kako se osjeća. “Kao igrač na terenu”, rekao mi je. “Želim samo da vidim kako će odbrana ovo odigrati.”

Igra je gotova. Biće u zatvoru do kraja života, a mi, koji smo preživjeli moramo naći način da živimo sa posljedicama genocida i masovnih zločina koji su počinjeni između 1992. i 1995. godine u BiH. Više nego išta drugo, moramo naći način da učimo iz prošlosti i da sačuvamo uspomene na sve ljude koje smo izgubili tokom rata. 

* Tekst originalno objavljen na portalu Kosovo 2.0, prevela Žarka Radoja