„Dnevnik Diane Budisavljević“, igrano-dokumentarni film režiserke Dane Budisavljević, dobio je početkom 2020. godine nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film u prethodnoj godini. Jedan od njih, Jurica Pavičić, nazvao ga je „nesumnjivo najvažnijim ostvarenjem na 66. Pulskom festivalu“, gde je premijerno prikazan sredinom 2019. godine i gde je, mimo očekivanja, pokupio najvažnije nagrade. U vreme kada je u Hrvatskoj, zahvaljujući jednim delom i sada već bivšoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović koja je na festivalu podržala film Antuna Vrdoljaka “General“ , ali i izostanku reakcija vlasti na čelu sa premijerom Plenkovićem, ojačao ekstremno desni sentiment, pobeda filma u Puli shvaćena je kao pobuna protiv nametnutog narativa. 

Diana Budisavljević bila je medicinska sestra koja je tokom Drugog svetskog rata spasla preko 10.000 dece iz ustaških logora Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Dugo bačena u zaborav, priča Diane Budisavljević čekala je sedam decenija da bude ispričana, a nakon premijere u Puli doživela je rasprodate premijere širom postjugoslovenskog prostora – od Beograda, Podgorice, Sarajeva, do Bihaća. „Još uvijek ne vjerujem da sam uspjela napraviti film koji ljudima tako puno znači i kojega toliko snažno doživljavaju. Ima puno dobrih filmova, ali kako publika doživljava ’Dianu’,  to je i više od filma“, kaže Dana Budisavljević za Liceulice.

* Pobeda na Puli bila je neka vrsta pobune protiv zadanog narativa. Da li se u tom kontekstu mogu posmatrati i reakcije publike širom Hrvatske?

Budisavljević: Pobjeda fima u Puli je doživljena kao pobuna, ili pak znak nekog boljeg, normalnijeg vremena koje nam dolazi. Ja nisam imala ništa s tim, ja sam tamo pokazala film - a publika, festivalski žiri i filmski kritičari, svi su svoje najveće nagrade dodijelili Dnevniku Diane Budisavljevoć. Ne znam da li se to ikada prije dogodilo na festivalu. Ono što je medijski jako odjeknulo je ne samo pobjeda na Puli, jer svake godine pobijedi neki film, nego to što je u konkurenciji bio i film „General“, redatelja Antuna Vrdoljaka, miljenka politike, nekad istaknutog člana HDZ-a, osobnog prijatelja (nekadašnjeg predsedednika Hrvatske (op.a.) Franje Tuđmana, nekadašnjeg direktora Hrvatske televizije itd. S tim filmom je otvorena Pula, bio je cijeli državni vrh, uključujući, sad već bivšu, predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Svi su očekivali da će taj film odnijeti glavne nagrade. I kako nije, to je bila pobjeda zadanog narativa, kako ste vi to nazvali. To je bio malo čudo i to je bila moguća naznaka da se Hrvatska mijenja. Da još uvijek sami sebe možemo iznenaditi. Međutim, treba biti pošten i reći da nam je gospodin Vrdoljak jako pomogao u tome jer film „General“ nije niti izbliza ispunio visoka očekivanja najskupljeg filmskog projekta suvremene Hrvatske. Trenutačno se na televiziji prikazuje i serija “General” koja ne prestaje izazivati komentare čuđenja i podsmijeha.

* Da li ste očekivali rasprodane projekcije i prijem publike na kakav ste naišli širom Hrvatske?

Budisavljević: Problem naše zvanične politike nije da je ona sama ektremistička, mislim da je premijer Plenković čak i prihvatljiv većini građana. Problem je što ta centristička demokršćanska vlada u strahu od gubitka glasova s desnice konstantno popušta i tolerira ispade krajnje desnice, ustaške pozdrave i spomenike, stvari za koje sam sigurna da nisu njhov habitus, ali u strahu od gubitka vlasti puštaju to divljanje. Ono što je ovaj film pokazao, odnosno prijem ovog filma i veliki interes publike, da šutljive većine, ljudi koji znaju povijest, koji se gnušaju revizionizma i pokušaja rehabilitacije NDH ima ipak puno. Na kraju, tu je i pobjeda Zorana Milanovića za novog predsjednika Hrvatske, sve to mislim da je najavila „Diana“ u Puli. FIlmovi ne mogu mijenjati svijet, ali mogu biti katalizator, mogu prepoznati neke fenomene, mogu biti neki znak.

* Na filmu ste radili skoro celu deceniju. Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da nećete uspeti da ga završite ili da nema smisla?

Budisavljević: O, da. Bilo je nekoliko takvih momenata i razdoblja. Ali veliku zahvalnost dugujem i svojim najbližim suradnicima – producenticama Miljenki Čogelji i Olinki Vištici, koje su me dizale iz tih ponora. Tri je dobar broj, uvijek dvije vuku van onu treću što padne. To je bio daleko najveći projekt koji smo ikada radile, ogroman izazov i za mene kao redateljicu i za njih kao producentice. U početku nismo ni znale da će film tako narasti, ali kad smo se jednom otisnule na to more, trebalo je veslati i veslati... Valovi su bili sve veći, ali i pogled na horizont s vrha vala bio je sve uzbudljiviji. Griješili smo, učili, nikad se nismo prema tome odnosili samo kao prema poslu, ili lako ćemo, ili uzmimo novce za dobru priču i zbubajmo nešto što god. Za sve nas to je bio i ljudski i umjetnički izazov, spasiti Dianu od zaborava.

* Nakon svih tih godina, šta je bilo neočekivano iskustvo?

Budisavljević: Da to sve mogu. Dakle da ste mi prije deset godina rekli da ću ja napraviti takav film, dugometražni, s velikim glumačkim imenima, s povijesnim rekonstrukcijama, velikom filmskom ekipom, tako stiliziran i estetski jako definiran – ja bih rekla: nemoguće, ja to ne znam. I ne bi to bila lažna skromnost, ja to prije deset godina zaista nisam znala. A onda me Diana, i ljudi koje sam upoznavala kroz razvoj i rad na tom projektu, toliko vukla i inspirirala, i morala sam usvajati nova znanja, prihvaćati izazove, boriti se... Kao što se na kraju i ona borila. Niti ona na početku nije znala kuda će je dovesti jedna prilično banalna odluka da donira neka financijska sredstva za zatočenice pravoslavne vjere u logoru u blizini Zagreba. Štaviše, ona u početku kaže da nema nikakvog iskustva, da ona ne može voditi nikakvu humanitarnu organizaciju. Na kraju, ona bude ključna osoba koja će dovesti do spasavanja preko 10.000 srpske djece iz ustaških logora! Ima jedna zgodna rečenica u filmu „Two popes“. Ne znam hoću li točno citirati, ali smisao je ovaj – pravi vođe su obično oni koji ne žele biti vođe.

Diana Budisavljević (foto: Hulahop)

* Koliko je bilo teško naći decu koju je Diana spasla iz logora?

Budisavljević: To nije bilo teško. S obzirom na veliki broj spasenih i da postoji nekoliko udruženja logoraša na području bivše Jugoslavije, pa i zbog činjenice da su mnoga ta djeca bila udomljena u Zagrebu, koga god od starijih da ste pitali, netko bi se sjetio susjeda, učitelja, kolege s posla koji je bio tzv. kozaračko dijete. Nešto je teže bilo nagovoriti ih da se snimaju. I sami stari, i s još jednim groznim ratom koji su preživjeli, ne žele imati problema. S druge strane, stariji ljudi kad pristanu, onda se daju bez ostatka, jer zapravo su dovoljno stari da više ne moraju lagati, da više nikome ništa ne duguju. Više ih nije strah. Jako smo lijepo surađivali s njima, bio je to odnos velikog povjerenja i zahvalnosti da smo pronašli jedni druge. I sad ih, kad je god moguće, vodimo na premijere i za njih su to velike pozitivne emocije, kao i za publiku i cijelu ekipu.

* Film je priča o hrabrim ljudima u opasnim vremenima. Nažalost, i danas postoji potreba za takvim ljudima. Koliko se to moglo osetiti po razgovorima s publikom i prijateljima?

Budisavljević: Danas jako postoji potreba za hrabrim ljudima koji se ne boje politike. Ako se nećemo aktivirati sada i braniti humanost, lako bismo se opet mogli naći u nekom obliku fašističkog uređenja. A onda će biti hrabar značiti riskirati svoj život. Često mi ljudi kažu da je bilo hrabro napraviti ovaj fim, ali ja nemam taj osjećaj. Pa što se meni moglo dogoditi u odnosu na Dianu i njene suradnike. Ja nisam riskirala ni život ni glavu, nisu takva vremena, iako se mnogi trude da nas zaplaše i da povjerujemo kako moramo biti kuš i tihi, inače ćemo imati velikih problema. Moj najveći strah i rizik bio je da napravim loš film. To bi me pshički ubilo, da sam iznevjerila povjerenje koje mi je dato, od toga bi se godinama oporavljala. Ali glava bi mi bila na mjestu. A vidite koliko je takav jedan fim dao svjetla. Bez obzira na to što je jako bolan, on na neki način oslobađa. To je duboko antiratni film. Svaki rat kad jednom krene, tu više nema spasa. Kreću tragedije nevinih ljudi, potpuno nepripremljenih za ono što će im se desiti. Već sam rekla nekoliko puta, ja bih zakonom zabranila ratovanje. Neka se na neki drugi način rješavaju sporovi među zemljama i narodima, sad već imamo veliko iskustvo da ratovi ništa ne rješavaju. Donose samo traume za nekoliko generacija.

* Koliko uopšte imate dojam da je Dianina priča bliska današnjem vremenu?

Budisavljević: Dianin duh i ono što je i kako je učinila jako je blisko današnjem vremenu. Često za nju kažem da je rodonačelnica građanskog aktivizma. Kod nje je zanimljivo to što se nije priključila partizanskom/komunističkom pokretu otpora. Ona je to radila sama, iz vlastitih uvjerenja i okupljala je takve ljude. Nije se borila puškom. Apsolutno je mogla stradati, čudo da nije. Svakako je bila spremna na to, i ostavila nam je zapis svog djelovanja koje možemo primijeniti poput recepta na mnoge druge negativne pojave u našim društvima. Prije svega, ta situacija usporediva je s današnjom takozvanom migrantskom krizom.

Dana Budisavljević na snimanju filma sa glumicama Almom Pricom i Mirjanom Karanović / Hulahop​

* Kada bi Dianu Budisavljević prebacila u savremeni kontekst, gde pretpostavljate da bi našla svoje mesto?

Budisavljević: Mislim da bi situacija sa izbjeglicama i migrantima, prihvat tih ljudi, pomoć u traženju i dobivanju azila, humani uvjeti njihovog boravka u kampovima, zaštita djece... Mislim da je to najbliže onome što je Diana radila u kontekstu Drugog svjetskog rata i NDH.

* Da li nam je potrebna pobuna danas? Gde u aktuelnom trenutku vidite antifašizam?

Budisavljević: Antifašizam je humanizam, to je i kršćanstvo u svojoj osnovi. To je najbolje što je ljudski um domislio, kako se ponašati u zajednici, kako graditi zajednice. Ne ubijati, ne svetiti se, ljubiti bližnjeg, tolerancija, prihvaćanje, osjećaj da ima mjesta za sve, vjerovanje u svoju individualnost i posebnost, ali i vjerovanje da smo svi jednaki. Fašizam je oprečan tome – on izdvaja jednu skupinu i daje joj moć nad drugom, on dijeli ljude zbog stjecanja moći i bogatstva. Fašizam i kapitalizam lako idu podruku, i zato moramo biti jako oprezni. Fašisti nisu samo nacisti, fašisti mogu biti i velike kompanije i burzovni mešetari i top menadžeri koji daju tisuće otkaza u jednom danu, ostave ljude na cesti i bez doma, a sebi uzmu ekstravelike premije. Fašizam je kad sebe proglasiš boljim od drugog.

* Intervju prenosimo uz dozvolu uredništva Lica Ulice