ARTivizam
O filmu Dane Budisavljević
Dnevnik Diane Budisavljević ili biti čovjek u opasnim vremenima
26/07/2019 | 13:03
Budisavljevićkin film nije ”the” film o ratu, već jedan od filmova o našoj zajedničkoj i kompleksno-ispreplitanoj prošlosti. Daje nam nova saznanja o pojedincima ali to ne čini nauštrb komplikovanosti. Ne glorifikuje već dosta nesentimentalno priča o uplitu velikih događaja u male ljudske živote, te pokušaje ljudi da se na različite načine orjentišu u opasnim vremenima.
Photo: Press filma
Alma Prica u filmu "Dnevnik Diane Budisavljević" glumi glavnu ulogu

Ideološka kidnapovanja istine i historiografska fabriciranja prošlosti koja traju decenijama su na prostorima bivše Jugoslavije doprinijele i sukobima u diskursima kultura sjećanja. Marginaliziranje sopstvenih zločina i uvećavanja tuđih su, pored relativizacija samih historijskih fakata, doprinijeli i fragmentaciji te stvaranjima paralelnih narativa. Oni koji su u sopstvenim narodima pokušali da kroz film, literaturu ili neki oblik javnog govora postave kritička pitanja u zadnje vrijeme su pokrštavani epitetom autošoviniste. Sudovi, između ostalog bazirani i na internetskim komentarima, se najčešće donose i prije samog prikazivanja filma te je teren pripremljen kad se već naprave uslovi za samu projekciju. Pojednostavljena dihotomija domoljub/autošovinista je paradigmatična za sve postjugoslovenske države, u većoj ili manjoj mjeri. Filmovi moraju valjda biti izloženi kritičkoj lupi? Nepobitno. Nažalost, ideologizacija i unaprijed doneseni sudovi rijetko kad omogućavaju trezvene i distancirane razgovore u samoj branši, među filmskim kritičarima, filmolozima i gledateljstvom.

Jedan film koji je i prije prikazivanja podijelio javnost(i) je Vrdoljakova verzija ratne biografije hrvatskog generala i bivšeg haškog optuženika Ante Gotovine. I pored predsjedničkog bodrenja, ”General” nije dobio nijednu bitnu nagradu na ovogodišnjem Pulskom festivalu. Ideološku bitku o filmskom ispisivanju novije historije Vrdoljak nije dobio na festivalu koji je o forumima i u komentarima opisan kao jugonostalgičarski, no mnijem da će gledanost i monopol nad prikazivanjem prošlosti nažalost dobiti kad se ”General” bude prikazivao kao desetodjelna serija na HRT-ovim milozvučnim talasima revizionističke provenijencije. Podsjetimo se. Vrdoljak, veliki mag retoričkih slikopisnih bljuvotina drugog poluvremena svoje redateljske karijere je o iskustvima hrvatskog naroda u jugoslovenskoj tamnici naroda uspio napraviti neke od najbezveznijih karikatura prošlosti, i pored nemale konkurencije u Hrvatskoj.  Vrdoljaka je i predsjednica Hrvatske okarakterisala kao velikog domoljuba, prisustvujući premijeri filma ”General” u Puli. Na pitanje da li umjetnost može utjecati na ljude, Kolinda Grabar Kitarović je odgovorila kako apsolutno može, čak i više od dokumentaraca: “Umjetnost uvijek doživljavamo osobnije i više sa srcem, dok dokumentarci izazovu osjećaje koji su odraz vijesti”, te nastavlja: ”Mislim da je od iznimne važnosti prikazati rat onakvim kakvim je bio i samog generala Antu Gotovinu, koji je imao tu vojničku čast i koji je brinuo o svemu. Nadam se da će film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu već općenito o Hrvatskoj vojsci”. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je kako film “General” ne prikazuje samo priču o jednom čovjeku odnosno o generalu već je to, smatra ona, “priča Domovinskog rata”.

Ilustrativni su komentari predsjedniče i ministrice kulture. Igrani film je u njihovim zamislima propagandni ili didaktičko-empatijski igrokaz slika koji će nam otvoriti oči, nečemu nas naučiti, ali i ushititi. Filmovi mogu biti ISTINITI, i to su čudnom podudarnošću, baš oni koje sama predsjednica definiše kao takve. Bazirana na nečemu neuhvatljivom, ta istina isijava iz umjetničkog dijela i ima pedagoški potencijal. Ne bih da dublje ulazim u problematičnost domoljubnih portreta koje odgovaraju HDZ-ovskom narativu o krivnji drugih, sopstvenoj žrtvi, golorukom ali moralno čistom narodu itd itd. O tome bi se mogao napisati doktorat. Osim sušte faktografije koja se ne bi podudarala sa ljigavom patetično-patriotskom obrascu gledanja na prošlost, bilo bi ipak interesantno saznati na čemu bi se to temeljili neistiniti filmovi? Nedostatku domoljublja? Neslaganju s predsjednicinom slikom prošlosti i sadašnjosti? Nedidaktičnosti? Nenacionalizmu?

Nije se digitalna tinta ni osušila po svakojakim bespućima internetske zbiljnosti, a već se novi povijesno-dualistićni konflikt počeo rasplamsavati. Riječ je, naime, o Generalovom antipodu, ”Dnevniku Diane Budisavljević”, autorice Dane Budisavljević.

Diana Budisavljević je skupa sa svojim sugrađanima, ljudima u određenim institucijama, mnogim neznanima, spasila nekoliko hiljada djece iz ustaških logora. Čin spasavanja se odvijao na različite načine, a Diana se dovijala kako bi situacija u određenom trenutku to dopustila. Film se temelji na dnevničkim zapisima koje je Diana Budisavljević vodila od 1941. do 1945 i koji su pronađeni nakon njene smrti, te objavljeni tek 2003. Zapisi iz dnevnika rekonstruirani su kroz crno-bijele igrane scene i montirani su skupa sa sjećanjima ljudi kojima je u akciji spašen život. Od stotinjak intervjuiranih, redateljica je za film probrala svjedočenja njih četvoro i snimila njihove ispovijesti u autentičnim prostorima bivših logora Lobor-Grad i Gradiška. Rekonstrukcije i intervjui se u filmu miješaju i sa arhivskim snimcima snimanim za žurnale ”Hrvatskog slikopisa”.

Budisavljevićkin film je hibrid, možda ga je najlakše okarakterisati kao dokumentarnu dramu, a rezultat je zapanjujuće dobar. Možda je to zbog mješanja dokumentarne i igrane forme, zbog kompiliranja arhivskog materijala, svjedočenja preživjelih sa igranom rekontrukcijom dnevnika Diane Budisavljević, Arhivski snimci se gdjegod često koriste kao retorički načini potvrđivanja određenih stajališta. Zato često stilski ”iskaču” te se razlikuju od ostatka materijala. ”Dnevnik Diane Budisavljević” je napravljen na dijametralno drugačiji način. Stilski, film je ujednačen. Arhivski snimci, dokumentarni intervjui te dramaturgizirani događaji su snimljeni u crno-bijelom, i cjelina filma se nikad ne dovodi u pitanje. Igrani dijelovi koji su bazirani na dnevničkim zapisima su minimalistički, dosta neemocionalni i faktografski, dok su dokumentarni dijelovi veoma emocionalni ali i izrazito vizualno jaki. Psihologiziranja i dramaturgiziranja su minimalizovana, te se redateljica striktno drži dnevničkih zabilješki. Redateljica izvrće dokumentarnu dramu i čini dokumentarni dio emocionalno izraženijim od nepatetičnih i sputano prikazivanih dramatizirajućih dijelova.

Autentični materijali su kao što već napomenuh odlično uklopljeni u igrane i dokumentarne dijelove, također u c/b koloritu, gdje Dianu glumi Alma Prica, a svoja svjedočanstva prepričavaju preživjeli. Njih četvero: Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin su svjedoci logora kojih se prisjećaju i posjećuju. Scena u kojoj se Jandrić čudi visni drveća je čudesna. Koliko god vremena da prođe, koliko god drva visoko narasla, trauma ostaje da živi i paralelno prati živote protagonista, ne dajući im da se odmaknu ni vremenski ni fizički od mjesta na kojem su na neki način definisani za čitave živote. Visoko i zdravo drveće izraslo na mjestu gdje su toliki stradali, živa priroda kao kontrast mrtvim ljudima evocira dokumentarna remek djela kao ”Noć i magla” (Nuit et brouillard, Alain Resnais, 1955) i ”Shoah” (Claude Lanzmann, 1985) gdje protok vremena čini kontrast sa vremenski vječno zaustavljenom traumom.

Ova, u javnosti ne toliko poznata priča daje istovremeno sasvim drugu sliku Zagreba, Hrvatske ali i medijalne memorije vezane za to vrijeme. Film se koristi istim arhivskim snimcima ulaska nacista u Zagreb, no nijansira tu radost i veselje koje je očito i koje je dokumentirano. Dok Kusturica u ”Undergroundu” koristi slične snimke za postavljanje teze o Slovencima i Hrvatima kao bečkim konjušarima i nacističkim poslušnicima, ti snimci dobijaju sasvim drugu konotaciju u ”Dnevniku Diane Budisavljević”. Javno i privatno je u filmu jasno omeđeno, i arhivski snimci su jasno prikazani kao još jedan vid propagande koji nikako ne može biti korišten za jednostrano učitavanje historije. 

Film Dane Budisavljević je po nekima okarakterisan kao hrvatska verzija Spielbergove ”Schindlerove liste”. Neke paralele dakako postoje, radnja je koncentrisana na osobe koje su spasavale ljude, ne samo na destrukciju i horore Drugog svjetskog rata. Razlike su ipak odveć prevelike da bi se ignorisale. Jean-Luc Godard je kritikovao Spielberga zbog pravljenja holivudizirajuće hepi-end verzije holokausta, gdje nada preuzima primat tami. No, u odveć revizionistički prefarbanoj sadašnjosti, priča koju Dana Budisavljević priča nije samo priča o nadi, već i o nijansiranju nečega što je za mnoge ucementirano u ideološki DNK. Diana Budisavljević i ljudi koji su joj pomagali sve to vrijeme su naime bili ”obični”, nepripadajući u neki sveobuhvatni narativ, klasni, etnički ili bilo koji drugi. Činili su to izgleda iz ljudskih poriva, ne iz ideoloških uvjerenja. Bili su humani, pokušavali iznaći rješenja u situaciji koja bi se eufemistički mogla nazvati bezizlaznom. Zato film o Diani Budisavljević – i pored neandertalnih krikova bilo koje internetske skupine – može pomoći da se konflikti ne gledaju šematizirano, kroz perspektivu predestiniranih prirodnih nepogoda koje pogađaju ”regiju”. Budisavljevićkin film nije ”the” film o ratu, već jedan od filmova o našoj zajedničkoj i kompleksno-ispreplitanoj prošlosti. Daje nam nova saznanja o pojedincima ali to ne čini nauštrb komplikovanosti. Ne glorifikuje već dosta nesentimentalno priča o uplitu velikih događaja u male ljudske živote, te pokušaje ljudi da se na različite načine orjentišu u opasnim vremenima. ”Schindlerova lista” je takođe nastala u kontekstu u kojem su stvari vezane za Drugi svjetski rat neupitne. Povijesni događaji iz vremena NDH su u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko decenija upitni, tj. propituju se iz jasnih revizionističkih uglova. Film ovog kalibra najvjerovatnije neće moći promijeniti javni sud o tom vremenu, ali će dodati prijeko potrebnu nijansu koja će možda nekog natjerati da se zapita o kompleksnosti prošlosti, koja se ne može dovijeka instrumentalizirati zarad jeftinih političkih poena sadašnjice. Redateljka govori i o budućim planovima koji bi možda mogli koristiti kao platforma za priče okupljene oko teme holokausta i Drugog svjetskog rata: "Naša je želja da krenemo prema izradi virtualnog, a možda jednog dana i pravog muzeja jer sve što se događa oko ovog filma nadilazi film. Kao da je došao neki trenutak da je ljudima dosta laži i manipulacija. Film je jako istinit i čist i mislim da to ljudi osjećaju."  I Steven Spielberg je nakon ”Schindlerove liste” osnovao fondaciju kojoj je glavni cilj bio skupljanje priča preživjelih, priča koje ne samo daju nadu kao jedini narativ, nego svjedoče o svim onima koji nažalost nisu dobili priliku da progovore o sopstvenim sjećanjima.

Historijski filmovi su interesantni i zato što ne gledaju isključivo na prošlost nego nam daju mogućnost shvatanja sadašnjice kroz optiku proteklog vremena. Priča o pomaganju ljudima za vrijeme Drugog svjetskog rata se može simbolički gledati i kroz perspektivu gledanja na one kojima pomoć treba danas a kojima se ta pomoć u najmanju ruku uskraćuje. Ponašanje postjugoslovenskih država, pogotovu Hrvatske i Bosne i Hercegovine prema ljudima koji pokušavaju naći perspektivniju budućnost, ima određenih sličnosti sa vremenima opisanim u ”Dnevniku Diane Budisavljević”. Kulturrasizam, maltretiranja pa i ubijanja ljudi, izgladnjivanja, zaključavanja u kaveze, ali i pomoć ”običnih” ljudi koji su se neformalno organizirali u različite humanitarne grupe čini da ”Dnevnik Diane Budisavljević” nije samo puki historijski film o jednom vremenu, već i konstantno aktualna priča o pojedincima i grupama koji su spremni žrtvovati puno toga zarad nekonformizma i pomoći drugima.

Komentari[ 1 ]