Od svrgavanja sa vlasti predsednika Egipta Mohameda Mursija, sukobi na ulicama gradova širom zemlje ne prestaju i, kako javljaju mediji, vojska teško uspeva da ih obuzda. Propao je pokušaj postavljanja glavnog čelnika opozicije Mohameda El Baradeja za premijera, jer se tome protivila konzervativna islamistička stranka Nur. U sukobima pristalica i podržavalaca Mursija do sada su poginule desetine ljudi. Neki su skloni tome da vojni udar u toj zemlji nazovu i drugom revolucijom. No, šta se zapravo desilo, koje greške je napravio Mursi i da li vojska može da obezbedi miran prelazni period do novih izbora, za KONTRU govori Ivan Iveković, dugogodišnji profesor na Američkom univerzitetu u Kairu, bivši ambasador SFRJ u Tanzaniiji i Egiptu, stručnjak u području komparativne politike.

KONTRA: Kada smo dogovarali intervju, još uvek nije bilo dovoljno jasno da li je u Egiptu vojska izvela puč ili ne. Danas znamo da to jeste bio vojni udar.

Iveković: Da, to je bio puč u dva poteza – prvo, ultimativnim „pozivom svim političkim snagama“ da u roku od 48 sati poslije 30. lipnja, na godišnjicu Mursijeva izbora, dođu na sastanak sa generalima i tu iznađu konsensualno riješenje za krizu što potresa zemlju još od 2011. i rušenja Hosnija Mubaraka. Svi glavni potagonisti „događanja naroda“ su se odazvali – koordinator Koalicije nacionalnog spasa i nobelovac El-Baradei; mladi predstavnik pokreta „Tamarod“ (Pobunjenik) koji je navodno prikupio 22 milijuna potpisa kojim se traži Mursijeva ostavka; veliki imam Al-Azhara El-Tajeb kojega je svojevremeno imenovao Hosni Mubarak; koptski patrijarh Tavadros II; i na iznenađenje mnogih i zastupnik ultra-konzervativne salafističke stranke Al-Nur (Svjetlost), koja smatra da se svi zakoni moraju zasnivati na šerijatu. Muslimansko bratstvo i njegova Stranka slobode i pravde (MB /SSP), čiji je Mursi bio predsjednički kandidat, odbili su se odazvati vojnom diktatu.

U drugom je potezu, 3. srpnja, ministar obrane Abdel-Fateh Al-Sisi pročitao pred kamerama državne RTV deklaraciju što je proizašla iz njegovih konsultacija sa predstavnicima anti-Mursijevske opozicije (svi su sjedili uz Al-Sisija dok je on sa podignutog podijuma čitao svoj tekst) kojom je suspendiran ustav, Mursi razriješen dužnosti, raspušten Gornji dom parlamenta, i za tranzicionog predsjednika određen predsjednik Vrhovnog ustavnoga suda Adli Mansur).

Tada je Mursi već bio u „preventivnom pritvoru“ u kasarni Republikanske (predsjedničke) garde kojoj je on nominalni šef. Nekako je uspio preko savjetnika dostaviti medijima svoje odbijanje odluke o svom smijenjivanju. Insistirao je da je on izabran na položaj predsjednika narodnom voljom (ti su izbori po općem mišljenju doista bili pošteni i demokratski), te da mu prema tomu pripada „elektoralni legitimitet“. Ponudio je međutim mogućnost sastavljanje vlade nacionalnog konsenzusa (osam ministara-članova MB/SSP-a je podnijelo ostavku).

Na Tahriru gdje su od 3o. lipnja dežurali anti-Mursijevi prosvjednici izbilo je slavlje koje je trajalo duboko u noć. Klicalo se je vojsci i Al-Sisiju. Ispaljivane su raznobojne vatrometne rakete. Vikalo se da je „druga revolucija“ pobijedila.

Sve je unaprijed bilo pripremljeno. Privatni, ali i neki državni mediji su tjednima harangirali protiv Mursija i njegovih islamista. Opozicioni političari – El-Baradei, bivši generalni sekretar Arapske lige Amr Musa i naserista Hamdin Sabahi - složno su odbijali sve Mursijeve ponude za uspostavljanje dijaloga i tražili njegovo odstupanje. Vojne i policijske snage su se već dan prije 30. lipnja rasporedile po Kairu kako bi navodno spriječile nasilje između anti-Mursijevskih i pro-Mursijevih pristalica koji su demonstrirali na dva kraja Kaira. Snage sigurnosti su okupirale i neboder državne RTV u blizini Tahrira. Bez pardona je zaustavljeno emitiranje više elektronskih medija naklonjenih MB/SSP-ea. Pohapšeni su novinari katarske Al-Jazeere (arapske redakcije) i njihove kancelarije zapečaćene. Iste noći poslije Al-Sisijeveva TV istupa počela su hapšenja prvaka MB/SSP-ea, u prvom naletu – navodno njih 300. Anti-Mursijevi demonstranti su provalili u centralno sjedište MB-a u Kairu i poharali inventar trokatnice, odnoseći sa sobom arhive i kumpjutore. U nekoliko dana je stradalo još nekih 10-12 provincijskih sjedišta MB/SSP-ea. U nekim napadima su sudjelovali uniformirani policajci.

U četvrtak 4. srpnja Adli Mansur je podnio predsjedničku zakletvu pred Vrhovnim ustavnim sudom čiji je predsjednik (!?). Hvalio je patriotske snage naroda, vojske i policije.

Sve u svemu bio je to klasičan vojni udar u dva poteza. Mansur i vlada, koju tek treba formirati, su samo civilni paravan iza kojega stoje generali.

KONTRA: Ko su ljudi koji vode vojsku? Koliko među njima ima kadrova iz vremena Mubarakovog režima?

Iveković: Svi protagonisti sadašnje krize, osim najmlađih „Pobunjenika“, proizašli su iz Mubarakova režima, uključujući i Muslimansko bratstvo koje je, uprkos progona i hapšenja, igralo ulogu „lojalne opozicije“. To važi i za generale koji sada stoje na čelu vojne institucije, tzv. Vrhovnoga vijeća oružanih snaga koje je skinulo sa vlasti Mubaraka, a kasnije i dvojicu svojih čelnika, maršala Tantavija i šefa generalštaba Enana, žrtvujući svu trojicu kako bi očuvali statusne i materijalne interese svoje vojne institucije. Sada su se generali koje je Mursi unaprijedio, zbog istih razloga riješili i njega, iako su sa njiim bili u neformlanom i nesigurnom partnerstvu punom tenzija.

Sam Al-Sisi je prije svoga unapređenja bio šef vojne obavještajne službe. Završio je vojne škole u SAD i smatra se da je održao uske veze sa svojim američkim kolegama. Iz Washingtona je javljeno da je u dva navrata prije svrgavanju Mursija vodio telefonske razgovore sa američkim sekretarom obrane Hagelom. A i zvanična reakcija Washingtona na vojnu intervenciju u Kairu bila je mlaka osuda. Čini se da Obamina administracija ima povjerenja u egipatsku vojnu instituciju. Njoj je glavna briga sigurnost Izraela, što znači i očuvanje egipatsko-izraelskog mirovnog ugovora. Za taj je ugovor vezana vojna pomoć SAD Egiptu u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara godišnje. Toga se egipatski generali nikako neće odreći.

Slavlje na trgu Tahrir nakon svrgavanja Mursija

KONTRA: Na ulice Egipta izašli su milioni ljudi, i, prema pisanju medija, ta druga revolucija deluje kao spontana reakcija građana na vladavinu Mursija. Zapravo se ne zna, sem pokreta „Pobunjenik“, ko zapravo vodi proteste protiv Mursija?

Iveković: Opozicija Mursiju je heterogena. Uključuje konzervativne desne liberale, centrističke sekulariste, naseriste i lijeve populiste, ali i neke salafističke grupe. Inicijativu za prikupljanje potpisa za Mursijevu ostavku i za demonstracije 30. srpnja pokrenuo je već spomenuti pokret „Tamarod“ koji okuplja mlade ljevičare, a pridružile mu se Nacionalnog fronta spasa sa ranije spomenutom kolekcijom političara sekularno-centrističke i naseristističke orijentacije. Iz inozemstva, gdje se je sklonio, proteste je podržao i Ahmed Šafik, bivši general, poslednji Mubarakov premijer i nezvanični favorit Vrhovnog vijeća oružanih snaga kojega je Mursi na predsjedničkim izborima sa nekih dva posto više glasova pobijedio.

KONTRA: U Egiptu su na više mjesta organizovani i kontra mitinzi zbog čega je veliki broj ljudi nastradao. Da li su Muslimanska braća organizovala kontramitinge u znak podrške Morsiju ili je to bilo spontano izlaženje na ulice?

Iveković: Prema Ministarstvu unutrašnjih poslova na tim je mitinzima širom Egipta sudjelovalo nekih 17 milijuna demonstranata. Prema Muslimanskom bratsvu i Stranci slobode i pravde, na kontramitingu islamističkih snaga u kairskom predgrađu Nasr prisustvovalo je najmanje četiri milijuna Mursijevih pristalica. Njihovih protivnika na Tahriru bilo je isto toliko. No, ja bih ove cifre uzeo sa rezervom iako su oba mintinga bila masovna. I oba su bila unaprijed organizirana.

KONTRA: Kako komentarišete činjenicu da predsednik nije reagovao na organizovanje mitinga i kontramitinga i samim tim, na neki način, uveo građane u sukobe sa tragičnim posledicama?

Iveković: Nije Mursi uveo zemlju u sukobe, već je kriza koja je počela sa Mubarakovim rušenjem u drugom mjesecu 2011 polarizirala građane. Mursi svakako snosi svoj dio krivice, ali su za tu polarizaciju jednako su odgovorni političari i snage koje su mu se suprotstavljale.

KONTRA: Mursi je dobio većinu na izborima pre godinu i po dana. Šta se u međuvremenu promenilo, odnosno, zašto je toliko veliki broj ljudi u tako kratkom roku protiv njega?

Iveković: Dobio je malu većinu. Brzopleto je obećao da će u prvih stotinu dana svoga mandata riješiti problem smeća kojim su egipatski gradovi zatrpani, riješti prometnu gužvu (u 20-milijunskom Kairu ima nekih šest milijuna automobila i drugih vozila) i uspostaviti javnu sigurnost. Bez odgovarajućih komunalnih službi nije uspio očistiti gradove. Saobraćajni krkljanac u Kairu je praktično nerješiv. A javna sigurnost se ne može uspostaviti bez riješavanja osnovnih problema koji su doveli do krize.

Mursijevoj vladi i premijeru Kandilu bile su vezane ruke. Nije imala sredstava za plaćanje vlastitih službenika, za nabavku žita za subvencionirani kruh kojim se hrane siromasi, za nabavku mazuta za elektrane, benzina i dizela za automobile i kamione, za nabavku butan-gasa kojim se služi većina egipatskih domaćinstava. Više od dvije tisuće fabrika je prestalo sa radom. Turizam koji je do 2011. donosio devize je zbog nestablinosti u zemlji zapao u krizu. Inozemni kapital, a dijelom i domaći, pobjegao je iz zemlje. Mursi i njegova vlada su bezuspješno pokušavali osigurati inozemne zajmove koje bi državi omogućili preživjeti tekuću budžetsku godinu. Egipćani su sve teže živjeli i mnogi su za sve te probleme optuživali Mursija. Napustilo ga je i više savjetnika, ali onih osam ministara što su podnijeli ostavke su to učinili po direktivi MB/SSP-a sa ciljem da se tako omogući rekonstrukcija Kandilove vlade.

KONTRA: Kakav je predsednik bio Mursi?

Iveković: Slab. Nije ni bio prvi kandidat Muslimanskog bratsva za predsjedničku funkciju, već zamijena Kairatu El-Šateru, zamijeniku vrhovnog vođe MB-a, kojega je Izborna komisija diskvalificirala. Tada su ga posprdno nazvali „rezervnim točkom“. Pobijedio je zahvaljujući disciplini članstva Muslimanskog bratstva (najmanje 700.000 članova) i glasovima drugih islamističkih grupa. Kada je izabran, podnio je ostavku na članstvo u MB I SSP, ali se za svoga jednogodišnjeg mandata nije uspio osloboditi njihova tutorstva.

Okružio se sa MB i islamistima bliskim savjetnicima. Po tom je kriteriju izabrao i svoga premijera Kandila, tehnokratu koji je ranije radio u ministarstvu irigacije, kao i druge ministre. Pokušao je, ali bez uspijeha, pridobiti na svoju stranu neke prvake liberalno-konzervativnih stranaka. Do ponižavanja je pokušavao odobrovoljiti vojno-oficirski kadar, dijeleći unapređenja, hvaleći njihov patriotizam, rezervirajući za njihove izabranike ključna ministarstva obrane, vanjskih poslova i financija, kao i najvažnije guvernerske položaje. Nije uspio uspostaviti kontrolu nad Ministarstvom unutrašnjih poslova i općom obavještajnom službom. Čitavo sudstvo, na čelu sa Vrhovnim ustavnim sudom, naslijeđeno od prethodnog režima, sustavno ga je sabotiralo. Dokaz tomu su krivični procesi Mubaraku, njegovim sinovima i nekim ministrima odgovornim za krvoproliće 2011. koji se beskrajno odlažu. Osim jednoga. ni jedan policajac koji je dokazano ubijao demonstrante do sada nije osuđen. S druge strane, ti isti sudovi su pustili na slobodu više bivših ministara i biznismena optuženih za malverzacije, koji su se otkupili plativši državi miljunske „odštete“.

Mursi je zapravo bio gubitnik. Sve do vojnog ultimatuma je mislio kako će se nagoditi sa generalima jer im je potreban civilni predsjednik sa elektoralnim legitimitetom.

KONTRA: Koliko je sekularizirano egipatsko društvo?

Iveković: Rekao bih da je sekularizam Egipćana kao i ostalih muslimana Bliskoga Istoka površan. To se najbolje vidi u Turskoj gdje je poslije nekih osamdeset godina prisilne modernizacije i sekularizacije politički neo-islamizam izbio u prvi plan. Nosilac tog projekta u Turskoj je Stranka pravde i razvoja (AKP) koja je na parlamentarnim izborima 2002, 2007 i 2011 osvajala više od polovice mandata u Nacionalnoj skupštini. U zemljama t.zv. Arapskoga proljeća, među koje spadaju Egipat, Tunis, Libija i Sirija, islamisti raznih boja i međunarodnih savezništava su se također afirmirali kao prvorazredna politička snaga. Uprkos masovnih protesta turskih i egipatskih liberala-sekularista-ljevičara ne bih rekao da su islamisti poraženi. Paradoksalno u Egiptu, ultra-konzervativne salfističke grupe što su se pridružile anti-Mursijevim demonstrantima, mogle bi izvući najviše koristi iz represije kojoj su sada izloženi islamisti Muslimanskoga bratstva.

KONTRA: Situacija u Egiptu je neizvesna, no, može li se ipak nazreti pravac u kojem se, nakon tzv. druge revolucije, kreće zemlja?

Iveković: Ne bih se usudio prognozirati. Sve je moguće. Od pretprošle nedelje je prema nezvaničnim izvorima poginulo nekih 30 demonstranata, većinom Mursijevih pristalica. Prema drugima, bilo je 75 mrtvih i 1.079 povređenih. Nema zvaničnih podataka, ali se tvrdi da je nekih 300 islamista iza brave. Moglo bi doći i do ozbiljnijega krvoprolića do početka ramazana koji pada 9. srpnja. Ako stvari ne krenu po lošem za 30 ramazanskih dana bi moglo doći do primirja. Poslije Velikog Kurbana, praznika kojim se završavaju ramazanske svetkovine, sukobi bi se mogli nastaviti. Sve će ovisiti o ponašanja vojske.

KONTRA: Imali ste priliku da vidite obe revolucije u Egiptu. Da li imaju i šta im je zajedničko, odnosno u čemu se razlikuju?

Iveković: Ovdje nije bilo ni prve ni druge „revolucije“. Dva predsjednika, Mubarak i Mursi, smijenjeni su vojnim udarima. A između te dvije smjene su odstranjena dvojica čelnika Vrhovnoga vijeća oružanih snaga, Tantavi i Enan, koji su vladali Egiptom do 30. srpnja 2012. godine i direktno su odgovorni za zločine koje je počinila tadašnja vojna hunta. Jedna komisija koju je imenovao predsjednik Mursi detaljno ih je dokumentirala, ali se on nije odvažio objaviti njezin izvještaj (dio tog izvještaja je ipak nekako dostavljen britanskom Guardianu). Sve su to etape neizvjesne tranzicije prema nepoznatom.

Sa tim smjenama na vrhu države nije uveden neki novi politički i ekonomski sustav koji bi se mogao smatrati „revolucionarnim“. Stvorena je, međutim, kaotična politička i ekonomska situacija, kriza koja se i dalje produbljuje.

Mislim da se generali igraju sa vatrom. Stabilizirati situaciju u zemlji mogu samo represijom. „Nacionalno pomirenje“ koje zagovaraju nemoguće je dok je jedna od strana koja bi se trebala pomiriti – MB i njegovi partneri – izložena progonima.

Politička je stabilizacija preduvjet za dobijanje inozemnih zajmova i pritjecanje investicija bez kojih se ne može oživjeti kolabirana privreda. Egiptu treba minimalno 15 milijardi dolara godišnje kako bi država mogla funkcionirati. Pregovori sa Međunarodnim monetarnim fondom, koji su se odugovlačili, sada su definitivno zamrznuti. Katar je bio jedini bogati saveznik egipatskog MB-a i do sada je u taj islamistički pokret uložio dvije milijarde. Obećao je još pet, ali poslije abdikacije staroga emira, njegov sin Tamim bin Hamad ima, po svemu sudeći, druge prioritete. Mladi emir je Mansuru čestitao imenovanje i tako se je pridružio dinastijama Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata koje smatraju Muslimansko bratstvo prijetnjom vlastitoj sigurnosti. Podrška koju su egipatski generali dobili od tih autokratskih i arhaičnih monarhija im nije najbolja preporuka.