Razgovori
Intervju: Edo Maajka, reper
Živimo u zatvorenom krugu osveta i predrasuda
25/12/2013 | 12:04
Djecu se ne uči ispravnim stvarima. Uči ih se tome da je drukčije loše, da bez obzira na sve ne priznaju poraz. Uči ih se na kraju egomanijakalnom ponašanju, u kojem je uvijek u pravu njihova nacija. To je jako zajebana stvar. Ja živim u Izraelu, znam šta je to. Ovdje to ubija povjerenje u nekakvu budućnost.
Photo: Marija Denkić
Način odgoja ljudi i neučenje klinaca da guraju svoje stavove, da propitkuju, sjebava čitave generacije: Edo Maajka

Edo Maajka je retko viđen – tako bi, makar u slučaju Beograda, mogla da glasi parafraza stiha iz pesme ovog poznatog repera koji je rođen u Brčkom, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Tel Avivu. Edin Osmić, ljubiteljima hip hopa na prostoru bivše Jugoslavije mnogo poznatiji po svom nadimku, na muzičkoj sceni je gotovo 15 godina. Pažnju na sebe skrenuo je već sa “Slušaj mater” (2001), a narednim albumima “No sikiriki” (2004) i “Stig'o ćumur” (2006) pokazao je da muzički prvenac nije bio tek proizvod srećnih okolnosti, već spoj talenta i rada. Do danas, Maajka je objavio šest albuma, eksperimentisao sa muzičkim žanrovima – od klasičnog hip hopa, preko grimea i dubstepa, do benda u klasičnoj rock postavi – i bespoštedno se hvatao u koštac sa tmurnom društvenom svakodnevnicom, jednako kao i sa ličnim demonima.

Sa kolegom na mikrofonu – reperom Frenkijem – i DJ Soulom, Edo je ove godine promovisao aktuelni album “Štrajk mozga” (2012) na brojnim festivalima i održao solo koncerte kako u Evropi, tako i u Australiji. U Beogradu je 21. decembra nastupio nakon osam godina, te smo uoči njegovog nastupa u klubu “Gun” iskoristili priliku da s Edom popričamo o zarazi zvanoj nacionalizam, direktnoj demokratiji na Balkanu, novoj vlasti u Srbiji, šovinističkim ispadima u Hrvatskoj, "bezmudim" medijima, srušenim nadama i veri koja nema veze ni sa kakvom religijom...

S obzirom na to da je u glavnom gradu Srbije nakon gotovo jedne decenije, logično je, ipak, da razgovor počnemo pitanjem – zašto smo na ovaj nastup čekali toliko dugo?

“Nisam dobijao pozive za Beograd, osim u 'Gun' prije godinu dana, kad mi je album izašao, ali to nisam mogao ubaciti na turneju, jer su mi se prekasno javili”, kaže Edo. “A, prije me niko nije zvao, ozbiljno ti govorim. Kad smo završili koncert u SKC-u, sjećam se da je direktor te ustanove došao i rekao: “Momci, idemo na godinu isto.” Al', niko nas otad nije zvao.”

KONTRA: Sećaš li se tog prvog nastupa?

Edo Maajka: Naravno. Bilo je dvije trećine kluba popunjeno. Sjećam se da su bili novinari s neke “žute” televizije, koji su ispitivali ljude da l' im smeta što sam tu, tako, malo su provocirali ljude. Bio sam s bendom, bio je i Sky Wikluh na tom koncertu. Koncert je bio odličan i najviše mi je u sjećanju ostalo kad su me na bis zvali povicima “Edo Srbine”.  Sjećam se da su bili neki momci koji su se predstavili kao Srbi iz Brčkog; njih trojica su stajali sa strane i jebali mi mater bar prvih pet-šest pjesama. Ja sam ih fino iskulirao i oni su prestali.

KONTRA: Nailaziš li inače na takve provokacije?

Edo Maajka: Znalo se to desiti. Svirali smo na Jarunu u Zagrebu za Radio 101, pa su bili neki neonacisti. U Neumu je takođe bilo toliko toga lošeg. Većinom se izgube u pozitivnoj masi nakon nekoliko pjesama. 

KONTRA: Kako se nosiš sa time?

Edo Maajka: Ja sam tip na koga se ljudi znaju zaletiti, imaju takvu neku sliku o meni. Onda skontaju da ja nisam taj lik, da ta njihova predodžba o meni nije tačna. U većini slučajeva tako bude. Najgore je bilo u Bijeljini. Tamo smo nastupali na nekom festivalu prije par godina i bio je odred iz neke desničarske udruge iz Srbije. Jebali su nam majku, gađali su nas s nečim, ali meni je bilo glupo pridavati im pažnju, s obzirom na to da smo imali pet hiljada ljudi koji su pjevali i skakali sa nama. Tad sam u biti do kraja sa sobom raščistio da ja nisam taj lik i to me je u potpunosti prestalo tangirati. Ja fakat imam pravo dobrih fanova i raznorazne publike, tako da se ovi tu ne uklope i sami se pokupe. Možes se ili spustiti na taj nivo straha i biti kao oni ili nastaviti sa svojim vibracijama i posvetiti se većini koja se ipak došla zabaviti i uživati.

KONTRA: Poslednji album “Štrajk mozga” je među muzički najjačim i tekstualno najangažovanijim. Šta te je podstaklo da napraviš ploču koja udara “šakom u glavu”?

Edo Maajka: Bilo je sranja tad. Kad sam radio taj album situacija se razvijala u ovo danas. Još sam to uspio viditi sa distance, iz Tel Aviva, dakle puno objektivnije. Odlučio sam da moram napraviti takav album. On nije dobro prošao kod ljudi kolko je mogao dobro proći.

KONTRA: Zašto misliš da nije?

Edo Maajka: Ljudi ne znaju. Recimo, prošli mjesec sam upoznao kamaru ljudi koji nemaju pojma da taj album postoji. Mi smo izdali samo dva singla koji se nisu puno ni vrtila. Za više spotova nisam imao ni para. Možda je i Menart, moja izdavačka kuća, mogao bolje odraditi posao oko toga, a možda sam se i ja mogao više zadati. Ja to sam da radim ne znam. Nisam kao Frenki, on je upućen u te elektronske medije i manje-više je sam napravio sav posao oko svog novog albuma i to odlično. Tako da neke stvari koje sam hteo da ljudi čuju i osjete sa “Štrajka”, na kraju nisu.

KONTRA: Koje pesme bi voleo da su se probile do ljudi?

Edo Maajka: Ako uspijemo naći neke pare, volio bih napraviti spot za pjesmu “Drukčiji”, koju sam snimio sa Marčelom i Kandžijom. Onda, “Džigera beat”, odgovor na Balkan beat, na tu muziku koja se meni nije baš svidjela, jer sam vidio kuda sve to ide. Ako uđeš u taj Balkan beat, jednostavno se moraš pomiriti s tim da je tvoj idejni i duhovni vođa Goran Bregović. Kako god da kreneš, uvjek ćeš završiti s trubama. Nisam htio raditi istu pogrešku kao s pjesmom “Prži”. Ta pjesma je prošla kod onih kojima je namjenjena i koji su je trebali skužit, ali je i masovno prošla kod onih koji nisu shvatili njenu bit. Žao mi je i što nisam napravio spot za “Diši”, sa Smakovim rifom.

KONTRA: Već smo rekli da je “Štrajk mozga” među najžešćim albumima u tvojoj diskografiji. Jesi li se zbog toga na neki način “ispraznio” za naredni album ili te svakodnevica vuče da napraviš nešto slično?

Edo Maajka: Vuče me to što premalo ljudi pipka te teme. To mi smeta. Dok nešto ima oreol nedodirljivog, mene to, kao svakog punkera u duši, vuče da diram.

KONTRA: Govoriš o muzičarima?

Edo Maajka: Tako je. Teška su vremena, svima je nesigurna egzistencija i oni ne vole dirati neke teme koje mislim da bi morali ako žive ovdje. To je taj jebeni nacionalizam. Problem kod mene je što sve pjesme koje sam do sad radio jesu i dalje aktuelne. Glupo mi je raditi nove zbog ponavljanja, a ako ih budem radio, pokušaću izvući neki drukčiji aspekat. S druge strane, želim neki rasterećen album kroz koji ću, naravno, provući te stvari. Kad si vezan za ovaj teritorij, kad toliko jasno vidiš problematiku, moraš pričati o tome. Pogotovo zato što ljudi slabo pričaju o tome.

KONTRA: U pesmi “Sve prolazi”, između ostalog kažeš, “evo padoše i oni što ih nisam bir'o”. Zaista, otišli su i Tuđman i Milošević, prošao je rat, Sanader je u zatvoru... Šta je ono što nam je u međuvremenu došlo?

Edo Maajka: Došli su novi izazovi, novi ljudi koji pokušavaju sprovesti istu tu politiku. Tih ideoloških previranja će uvijek biti. Fazon je u tome koliko ćemo kao društvo imati svjesnost da je ovo neko novo ideološko previranje: nekad je bilo jedno, danas su to LGBT prava, sutra će biti o nečem drugom. Ja želim to da vidim, da vidim da mi društvo raste. Ovo društvo ne raste iz prostog razloga što se ne može riješiti prvi i osnovni problem, a to su repovi iz Drugog svjetskog rata. To me više deprimira. Dok god se ne završi priča o ustašama i četnicima, neće se moći počet pričati neka druga priča, jer je ta druga priča na temelju ove. Kod nas se ništa ne rješava, stvari se samo guraju pod tepih. Niko nema tu odgovornost niti muda da donese u svoje društvo takve promjene. I dešavaju se samo zatvoreni krugovi osveta i predrasuda.

Siguran sam da Hrvatska nije morala ispuniti preduslove za ulazak u Europsku uniju, da se nikad neke stvari ne bi riješile: Sanader nikad ne bi bio u zatvoru, Vidošević bi imao dva muzeja u podrumu.

KONTRA: S druge strane, paradoks je da u Hrvatskoj nekoliko meseci pošto je ušla u EU, imamo ove besmislene referendume. Dakle, EU nije nikakva garancija.

Edo Maajka: Naravno da nije. Već si po Mađarskoj mogao zaključiti da to nije garancija demokracije. To samo opovrgava one idiote koji misle da tu postoje neke svjetske zavjere oko ulaska u EU.  Ti si i dalje odgovoran za sebe. Sve ovisi o tvojoj kvaliteti, svjesnosti i stupnju razvoja. Ti možeš ući u EU, al' ako si majmun, ti ćeš to i ostati. To je ovdje problem: ne postoji granica izmjeđu onog što valja i ne valja.

Djecu se uči da  je drukčije loše, da je uvijek njihova nacija u pravu: Edo Maajka

Jako me je rastužilo ovo što se zadnjih mjeseci dešava u Hrvatskoj. Vidim koliko je sve to povezano i koliko utiče na ljude koji žive u BiH. Sutradan si odmah imao par budala, visokopozicioniranih Hrvata Federaciji BiH, koji su podržali Šimunića tako što su i oni rekli “Za dom spremni”. To su ljudi iz ministarstva, jebote. Ni Šimuniću, ni njima nije žao zbog onoga što su rekli, oni ne vide ništa loše u tome. Ti vidiš da je u njihovim okruženjima, u školstvu to pravo normalna stvar.

Imaš i slike maturanata sa profesorima koji zighajlaju. Djecu se ne uči ispravnim stvarima. Uči ih se tome da je drukčije loše, da bez obzira na sve ne priznaju poraz. Uči ih se na kraju egomanijakalnom ponašanju, u kojem je uvijek u pravu njihova nacija. To je jako zajebana stvar. Ja živim u Izraelu, znam šta je to. Ovdje to ubija povjerenje u nekakvu budućnost.

KONTRA: Srbija je u maju prošle godine dobila novi režim. Zapravo, ljudi na vlasti i nisu toliko novi, dobro su poznati iz devedesetih. Kakve poruke si čuo od njih do sada?

Edo Maajka: Ne mogu ti nešto opširno reći o tome, pošto ne znam dobro kako ljudi ovdje žive. Lako za vanjsku politiku, ali mene više zanima unutarnja: da li se rješavaju neki problemi, da li ima više posla, da li se ljudi osjećaju sigurno? Na Zapadu je lako pričati priče, to svi rade, bez obzira na količinu desničarenja. Vidio sam tu seriju “Ravna Gora”, bojim se da će biti jako teško ispraviti to što će ta serija napraviti. Nemaš jasan stav medija prema tim stvarima. To će vjerovatno biti i jedan od problem kod ulaska Srbije u EU.

KONTRA: Čini mi se, kao osobi koja živi u Srbiji, da je glasno ćutanje ovdašnje političke elite o nedavno otkrivenoj masovnoj grobnici Tomašici prilično dobra ilustracija odnosa koji ima prema devedesetim godinama. Kako se tebi čini?

Edo Maajka: Nisam upratio njihove izjave vezane za to. Brijem da će se to morati kroz ulazak u EU. Mislim da će to biti jedna od stvari koju će morati regulisati. To je bilo u Hrvatskoj. Ivo Josipović je bio prvi visoki političar koji je posjetio stratišta Bošnjaka i Srba. I to je bio boom u medijima. Dobro je to napravio i bilo je zanimljivo vidjeti političare iz drugih nacionalnih korpusa koji nisu znali kako da se nose s tim.

KONTRA: Čini mi se da imaš dosta vere u EU?

Edo Maajka: Vidjećemo, ne znam još uvijek kako je EU uticala na razvoj ekonomije u Hrvatskoj. Mene je oduševila činjenica da su pod pritiskom promijenili, jer znam da se nikad ne bi ništa promijenilo da nije bilo toga. Niko od njih ne bi imao muda da stane pred ljude i priča o tim stvarima. Izjave Gotovine koje su išle ka pomirenju i fokusu na budućnost su također pridonijele smirivanju tenzija i guranju pro EU opcije. Najbitnije je shvatiti da sve i dalje ovisi o nama kao građanima Hrvatske, da nam neće padati pare s neba.

Ne znam, možda je ovo u Srbiji nekakva “navlakuša”, možda će uraditi isto ono što su uradili sa HDZ-om. Možda će dati ovoj vlasti da napravi sav taj “bad business” sa ljudima, pa da onda uleti neka nova vlast. Ali, onda je pitanje šta će ta nova vlast uraditi. Vidiš šta se dešava u Hrvatskoj...

KONTRA: Vidim da su se tamo mnogi razočarali u SDP. Jesi li i ti među njima?

Edo Maajka: Kad je srušen Franjo Tuđman i tadašnji HDZ, mislio sam da ćemo biti Slovenija ili Austrija za godinu dana. Jednostavno, nisam skontao koliko ima kriminala ispod tepiha. Već sam tad bio razočaran. A, sad me je sve ovo dodatno razočaralo, jer se ništa ne mijenja. Nesposobni su. Kad sam pravio prvi album, stvarno sam mislio da u te političke teme neću više nikad ulaziti. Tako je bilo i na drugom albumu. Isto je sve. Imam osjećaj da ću se razočarati i u svoju generaciju. Ona sad ima 35-40 godina, to su ljudi koji će doći na vlast. Već sad vidim da su papci. Ne znam da li to ima do tog socijalističkog mentaliteta, da, kao u firmi, moraš raditi sve kako ti kažu. Al' opet, znam da će narod stati iza onih ljudi koji imaju muda, to je tako na Balkanu. Čekam neke nove ljude koji će nešto novo napraviti.

KONTRA: Optimista si, uprkos svemu?

Edo Maajka: Uvijek sam optimista.

KONTRA: U intervjuu koji si dao jednom beogradskom listu te 2005, uoči koncerta, kažeš da se u pesmama primarno obraćaš studentima. Danas, osam godina kasnije, jesi li razočaran načinom na koji su mlade generacije artikulisale svoje nezadovoljstvo?

Edo Maajka: Još uvijek se oni uče to artikulisati. Dosta je važan mentalitet i odgoj. Nas se ne odgaja kritički razmišljati. Uvijek je 'ne smiješ to, nemoj to, ne znaš to to...' Ljudi nikako ne gledaju iz te psihološke perspektive, a ona je bitna. Jer imaš generacije ljudi koji dolaze u sistem u kojem si samo ti odgovoran, gdje sam sa svojim idejama moraš ići naprijed. Bitno je tu spomenuti da te odgovornosti niko u ovih 20 godina nije podučio niti sam pokazao trunku odgovornosti. Imam osjećaj da ljudi u regiji još uvijek traže način kako sve to artikulisati.

Na primjer, u Hrvatskoj se sad dešava ta direktna demokratija. I ko je prošao – ljudi koji su najspremnije to dočekali, ljudi iz te inicijative “U ime obitelji” koji su našli ženu koja s osmjehom širi fašizam. Ne možeš dati tu moć narodu koji nije spreman za to. Možeš, ali umjesto sloboda dobijas zabrane. Ne možeš ti u takvoj situaciji, kad je stanovništvo povodljivo, davati ljudima šansu za takva sranja. Moraš imati odgovornost kao političar.

KONTRA: Pomenuo si odgovornost političara. Šta je sa medijima?

Edo Maajka: Mediji su bezmudi. Svi idu prema jeftinoj zabavi, prema žutilu koje će narod sigurno pročitati ako mu nudiš. Imaš par tih kolumnista koji žive u strahu u svojim zajednicama. Drago mi je što takvi ljudi postoje, ali žalostan mi je njihov tretman. Ti ljudi trebaju biti moralne vertikale, tako se trebaju tretirati. I mainstream mediji ih izbjegavaju, oni žele da kolumnista piše ono što njima odgovara. Čak i ako nisi toliko u tome, ako samo malo zagrebeš, možeš da skontaš koji medij plaća koga, zašto je neko napisao takav tekst.

Imaš taj portal Dnevno koji postoji u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. To je fašizam koji se gura sa svake strane.

KONTRA: Pratiš li uopšte štampu i portale?

Edo Maajka: Ovde najviše čitam E-Novine. Nedavno sam čuo za emisiju “Insajder”, koja ima isti problem kao što je imala “60 Minuta” u BiH. Imaš ljude koji ti donesu dokaze, treba ti samo čovjek koji će presudu na kraju emisije da donese i ništa se ne mijenja. E, te stvari se nadam da će se promijeniti s ulaskom u EU. Ali, to je dosta obeshrabrujuće za cijelo stanovništvo. Šta ti studenti misle? Ti kao student vidiš ko tu vlada, vidiš da tvoje ideje ne prolaze, da ne smiješ pričati uopšte.

Imam osjećaj da odgoj ljudi i neučenje klinaca da guraju svoje stavove, da propituju, sjebava čitave generacije. Taj strah od šamara ili realno - od metka... Moramo odgajat ljude koji će biti znatiželjni, koji će zadirati u svaku temu. To je kao brak: ako u braku ne pričaš o problemima, ode on u pičku materinu. Ako nisi otvoren s djetetom toliko da možeš prihvatiti kritiku na svoj račun, ti ćeš od njega napraviti svog klona koji će nastaviti lošu rabotu.

Mi još uvijek nismo uspjeli otići iz onog sistema koji je nestao sa ratom. Ni korak se nismo makli.

KONTRA: U takvim okolnostima, kad imamo političko desničarenje, korumpirane medije, nacionalizam u obrazovnom sistemu – šta je ono što klinac može da uradi da bi se izdigao iznad toga?

Edo Maajka: Teško pitanje. On mora napraviti ono što gej djeca moraju da urade pred svojim roditeljima. Znači, mora doći i reći u lice ko su i šta su. I onda, s tom reakcijom svojih roditelja mora živijeti do kraja života, jer zna da je u pravu. To su teške stvari, ovo poređenje sa LGBT osobama sam dao kao ilustraciju. To je taj prvi clash sa roditeljima. Ne znam da li bih razmišljao ovako da sam cijeli život živio sa svojim roditeljima, s tim uvjerenjima, da l' bi imao muda biti drukčiji i živjeti sebe.

Rješenje je da nađu svoje istomišljenike i da od toga krenu. To je nešto što će raditi kroz cijeli život, neovisno o njihovim političkim stavovima – oni prosto moraju biti oni. Samo ne smiju dati nikom da im kaže da ne valja to što su oni. Bez obzira da li imaju kriv nos ili slušaju drugu muziku... Dok god niko ne trpi na račun tvog izbora, ti si u pravu. Ta bitka na osobnom nivou, to je najbitnije. To je ta revolucija. To je vjera u sebe, vjera koja nema veze ni sa kakvom religijom. Sve je u tome.

KONTRA: Ovo poslednje pitanje svojevremeno sam postavio i tvom kolegi Frenkiju, a tiče se vašeg prvog dolaska u Beograd. U jednoj od svojih kolumni, Frenki piše da se u početku s Beogradom gledao oprezno, ispod oka, i da je vremenom uspostavio kontakt s tim gradom. Kako je bilo kod tebe?

Edo Maajka: Meni je bilo pravo zanimljivo, jer sam se na licu mjesta uvjerio šta mediji rade ljudima. Uvjerio sam se da su to isti ljudi, sa istim problemima. Mene je Beograd oduševio kad sam prvi put došao. Očekivao sam puno lošiju situaciju, puno lošiju sliku sam imao u glavi i kad sam vidio šta je realnost, to mi je bila dobra škola. Hvala Marčelu, momcima iz Bad Copy i svima ostalima s kojima smo bili tih dana, jer su promijenili puno u mojim očima. Nakon toga, puno sam više vjerovao sebi i svojoj intuiciji.

Beograd je na mene djelovao i inspirativno, jer sam baš tad završavao album “Stig'o ćumur”. I tad sam shvatio koliko sam se ulijenio. Hrvatska scena mi nije više bila inspirativna i niko nije radio na taj neki “ho-ruk” način. Onda sam upoznao Wikluha, Ajsa, Marčela – ljudi koji to rade na totalno drugi način, koji je pravo sličan tom anarho načinu na koji sam ja radio. U biti me je to pravo inspirisalo i sve što sam imao snimljeno do tog trenutka sam izbrisao i krenuo nanovo raditi. Napravio sam jednu od meni najdražih ploča koja je imala veliki impuls sa srpske scene koji sam dobio u tom trenutku.

Razmjena informacija je za ljude koji se bave kulturom najbitnija stvar. Mislim da je tako i na njih djelovalo kad su nas posjećivali.

Komentari[ 0 ]