Strah, glupost, konformizam, ili apatija koja se pretvorila u beznađe? Šta god da je,... u ovom trenutku bi ljepše bilo biti građanin Gruzije. Poražen od vlasti, ali – u borbi. S masom istomišljenika oko sebe, koji se vlasti ne boje niti se od nje sakrivaju po mišijim rupama. Nego joj poručuju: FUCK OFF!

Ispravno shvativši da je pomenutom performansu data nedovoljna pažnja javnosti, policija je prvo napravila mini anketu među prolaznicima da li im se performans svidio ili ne (riječima, parafraziramo: “Uznemirava li vas ovo što rade ovi strani plaćenici ili ste i vi izdajnik Republike Srpske?”).

Sretan vam život u državama u kojima je vaš uticaj na njihovu politiku sveden na statističku grešku, pa su one, u skladu s tim, oblikovane muškim a ne vašim interesima.

Problem je što dan nakon političkog performansa golih nacionalista na trgu ispred Narodnog pozorišta, na njega nag nije izašao kompletan ansambl tog pozorišta, na čelu sa svojim direktorom. I tako svi ansambli svih pozorišta u Sarajevu. I svi umjetnici. A onda i svi građani kojima je dosta tog političkog licemjerja u kome im pljačkaši javnog novca, bez elementarne socijalne osjetljivosti, drže moralne pridike.

Prije tačno četiri godine, neposredno nakon tada provedenih opštih izbora u BiH, Samir Šestan napravio je političku analizu čija primjenjivost na aktuelni bh. trenutak, i atmosferu nakon prije desetak dana provedenih izbora u ovoj zemlji, potvrđuje njegovu tezu da je besmisleno pisati nove tekstove.

Svako povlačenje pred prijetnjama i nasiljem, saučesništvo je u stvaranju ambijenta u kome nasilje postaje funkcionalno sredstvo za ideološki teror i nametanje određenih normi ponašanja, odnosno za oduzimanje slobode.

Ko s Đavolom tikve sadi… najebaće kad tad. Pa tako i Evropa. Tolerišući nacizam i ksenofobiju na svom tlu. I dozvoljavajući da je panični strah od ljudskog stampeda prema svjetioniku civilizacije, navede na njegovo gašenje. Posljedice koga, međutim, neće biti samo zaustavljanje izbjegličkog talasa. Nego efekat “balkanske krčme”.

Samodefinisanje kao necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa. Doduše, lako je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u zemlji premreženoj masovnim grobnicama

Nismo svi Charlie i zbog toga što najveći dio medijskog prostora zauzimaju korporacijski robovi, stranački propagandisti i pičke kukavičke različitog nivoa. Nismo ni zato što malograđanska podaništvu sklona većina (kako balkanska, tako i evropska) tu vrstu satire (radikalne, beskompromisne) doživljava kao strano tijelo, a ne kao civilizacijsku vrijednost na koju treba biti ponosan

Potpuno je nebitno da li odljevak pravite od govana, željeza ili zlata, ako je kalup takav, da na kraju dobijate kukasti krst. A politički sistem u BiH je upravo takva vrsta kalupa – u koji šta god da stavite, to poprima oblik koji mu kalup određuje. I jedino što čovjeku zaista preostaje, nije izbor između različitih političkih opcija, nego izbor između pristanka na ukalupljavanje i odbijanja istog.

Plenum se mora shvatiti kao pomoćno sredstvo za tranziciju iz partitokratije u stvarnu demokratiju. A postojeće stanje kao svojevrsni vakuum, u kome je masovnim građanskim protestima poništen izborni legitimitet vlasti.

Zar nije licemjerno zgražavati se nad Šimunićevim činom iz bilo koje druge članice bivše nam zajedničke države, a pogotovo iz jedne Srbije ili BiH? Mislim, u redu, radovati se što i na drugom mjestu ima budala i pokušavati u toj činjenici pronaći utjehu za svoj život u septičkoj jami, ali živjeti, ne okružen, nego zatrpan govnima, a sa zgražavanjem komentarisati „Jao, što smrdi kod ovih naših komšija“, naprosto je degutantno do potrebe za korištenjem vrećice za povraćanje.

Umjesto vladajuće koalicije, koja bi trebala da kreira rješenja ovakve vrste (bar po političkoj teoriji, koja doduše nema nikakve veze sa bh političkom praksom, koja više dodirnih elemenata ima sa vicevima o Sulji i Muji, Sulji i Zlatku, Sulji i Draganu i Sulji i fašističkoj svinji), Ugovor potpisuju jedna stranka na vlasti i jedna iz opozicije. Pri čemu se u startu zna da će najmanje jedan koalicioni partner ovih s vlasti (SDP naravno) popizditi.

U ovoj, fazi “hibernacije”, najveći problem sarajevskih protesta je kako napraviti otklon od početne priče, ka nečem ozbiljnijem. Ka zahtjevu koji će u sebi sublimirati zaista značajne probleme građana i čije bi ostvarenje izazvalo ozbiljnu društvenu promjenu. Jer ovo sa JMBG-om treba biti shvaćeno tek kao metafora. To je problem samo u smislu da vam kretenska, od naroda odrođena vlast, opsjednuta sobom i neosjetljva na probleme građana od svake sitnice može napraviti noćnu moru