Teško je pisati suvislo o muzici, koliko god je lijepa nagrada pročitati nešto interesantno, nešto što potiče na slušanje opisanog djela. Muzička sociologija i muzikološka historija, a pogotovu biografije su jednostavnije štivo za ispisivanje, koliko god godina teškog rada iziskivale.

”Obična” kritika zahtjeva prelamanje valova o sopstvenu priču. Ne mislim ovdje na neke kvazi-apstraktne osjećaje koji bi se mogli uglaviti u srednjoškolske sastave tipa ”krošnje naših uzbibanosti se prelamaju po suncu kao valovi koji udaraju u stijene”. Mislim na prave zvučne valove. Muzika je na kraju dana ipak samo zrak. Nestaje istog trenutka kad se uspije odbiti o zidove. Udahnemo je i ako nam se posreći uspije se sudariti sa kontekstom, sa sjećanjem samih nas o nama ili o drugima. I nakon ovog pozamašnog uvoda koji u stvari nigdje ne vodi, dođoh do zraka, ili još bolje rečeno daha, koji me je sinoć odnio na put.

Ne znam da li je ovo kritika ičega, ali sam poželio po prvi put nakon dugo vremena, napisati nešto o instant klasiku "Singer of tales" Damira Imamovića. Damirova muzika je uvijek bila jaka, nabijena. U pričama između pjesama se često zajebava, ali je muzika puna težine. Ozbiljna je. Na nekim albumima je često i progresivna. Shvatio sam da se Damir prihvatio bavljenju sevdahom i donekle iz prosvjetiteljskih namjera, želeći ga kontekstualizirati, ubaciti u naučne i historijske ramove, i na kraju ga unaprijediti. Shvatao sam (ili bar pokušavao) određene ciljeve, izbore u harmonizacijama, načine sviranja. Ali isto sam navijao da se uskoro Damirova muzika prelije i u jednu drugu formu, u orkestracije, u kontrabas, u akustiku, u 18 različitih instrumenata. Taj imaginarni orkestar na najnovijem albumu polako dobija konture. Čujem na nekim mjestima klavir, harmoniku, flautu, harfu.

Imao sam priliku da Damira slušam u raznim ”frakcijama”, solo i s grupama, uživo i natenane na albumima. Ono što mi je uvijek bilo interesantno sa vrstom muzike koju on svira a koju donekle nosim u kičmenoj moždini, su ornamenti, nekad dobro pripremljeni, a nekad improvizovani. Za njih sam se pokušavao hvatati, a bili su najčešće neuhvatljivi. Jedan ton kod Damira nikad nije samo taj ton. Uvijek ima mogućnost prelaska u drugo stanje. Unapređenost arhaičnog izraza, neuhvatljivost i melanholija su od početka bili tu. Pa i na ovom su albumu. Ali tu su i opuštenost, zaigranost, osjećaj zajedništva. Gitara je u nekoliko pjesama percussion instrument jer udaraljki nema.

Puno se o Damirovoj lijevoj ruci može reći, virtuozna je u najmanju ruku. Ali desna ruka je fabulozna i u stvari je ritam sekcija ta koja vuče na sevdah uz koji sam odrastao. Jergović čuje Damirovog dedu, a ja kroz čitav album čujem Himzu Polovinu. Čujem jedno melodijsko pjevanje i drhtaj u glasu, i osjetim kafanu. Minimalizam, patetika (ne)povratka, izgubljeni snovi, fenomenologija izbjeglištva i dualizma. Sve ono što sačinjava sevdah i iskustvo žaljenja za nečim izgubljenim, šta god to bilo. Osjetim da se materijal s albuma može svirati u zadimljenom prostoru, da je prijemčiviji za pjesmu iz publike. Pa pobogu neko pjeva i tercu u "Adio Kerida"! Neko će eto otići u kafanu, neko će prepoznati dedu koji pjevuši u bašti, a ja sam se uz pjesmu "Laku noć", koja na albumu nosi naziv "Sunce tone, dan se kloni" vratio u Južnu Koreju. Slušajući "Laku noć" i "Uspavaću cvijetak uspomena svojih" i gledajući "Skupljače perja" na vijest da je Bekim Fehmiu sebi oduzeo život, ja sam prije ravno 10 godina u ruskim kvartovima Seoula – valjda konačno – shvatio da ne mogu od sebe. Nekad moraš otići u Južnu Koreju da bi našao djeliće sebe, koliko god patetično zvučalo. Slušajući tad Himzu, obgrlio sam skrhane fragmente popaljenih kuća sasve ”prodaje se” na zidovima; dječje ljuljačke na pet metara odstojanja od minskih polja; Plivin vodopad u mraku i desetine stotina komadića podsvješti. Dok sam slušao Damir, Himzo mi je opet zasjao. Deset godina kao tren.

Damir često pjeva do samog kraja daha. Divne su te mili-sekunde koje mu ostaju od života kojeg je udahnuo baš nekoj riječi kojoj se posvetio. Za razliku od drugih koji uvijek imaju spremne zalihe daha, Damir se libi udahnuti u po’ strofe. Ne znam zašto, ali znam da obožavam onaj trenutak kad mu glas postaje sve tanji, kad pođe drhturiti i gasiti se. Nije valjda slučajno ni to što sunce tone, a dan se kloni. Sve nestaje, polako, sve se gasi, pa tako i dah. I dok ne udahne novi, ostaju nam obrisi onog zvučnog vala koji se odbija od rebra. Pa onda iznova, do posljednjeg daha.