Dok sa nekoliko strana dopiru zvuci ezana i crkvenih zvona istovremeno, bujica ljudi sa prospektima u rukama migolji se i kreće ka nekom od osam bioskopa na otvorenom. Na trgu Šadrvana mešaju se mirisi ćevapa i pečenog kukuruza, a u kafićima i restoranima poređanim duž celog starog grada čuju se albanski, engleski, nemački, srpsko-hrvatski jezik... Ovo je slika Prizrena, gde je ovih dana održan 14. po redu Međunarodni festival dokumentarnog filma "Dokufest", jedan od najznačajnijih filmskih događaja, ne samo na Kosovu, već i na čitavom Balkanu.

"Grad-muzej", kako nazivaju jedno od najstarijih naseljenih mesta u regionu, protekle nedelje "okupirali" su filomofili. Sa razlogom. Ovogodišnji "Dokufest" više je nego opravdao epitet najbitnijeg kulturnog događaja na Kosovu. Smotru dokumentarnih ostvarenja, u otvorenom bioskopu "Lumbardi" (Bistrica) otvorio je film "Oni koji osećaju da vatra peče", otvarajući najaktuelniju temu ovog leta u čitavoj Evropi - migracije. Stavljajući publiku u ulogu aktera, autor filma Morgan Najb uspeo je da dočara patnju ljudi koje svakodnevno viđamo u parkovima, na trgovima i autobuskim i železničkim stanicama u gotovo svim gradovima od Bliskog istoka do Zapadne Evrope.

Ni filmovi koje smo imali priliku da gledamo u nastavku festivala nisu bili ništa manje kritični i upitljivi. Dokumetarac "Kraljica tišine", o desetogodišnjoj Denisi, mladoj stanovnici divljeg romskog nasilja u Poljskoj, koji se našao na programu ovogodišnjeg "Dokufesta" otvorio je pitanje odnosa prema prema narodu "večitih migranata".

Trećeg dana prikazan je i film koji je nezvanično proglašen za "zvezdu" festivala - "Pogled tišine". Nakon projekcije svojevrsnog nastavka briljantnog filma "Čin ubistva", autora Džošue Openhajmera, publika je gotovo nemo napustila salu bioskopa "Lumbardi". Ovaj dokumentarac u nešto intimnijem tonu od svog prethodnika suočava žrtve i počinitelje indonežanskog masakra u šezdesetim godinama prošlog veka.

Festival, koji po mnogu čemu, a prvenstveno po selekciji filmova i izraženom društveno-angažovanom i osvešćujućem programu može stati rame uz rame uz najveće filmske manifestacija u Evropi, samo je deo utiska koji Prizren ostavlja nekome ko prvi put dođe u ovaj grad. Za posetioca iz Srbije, koji o životu na Kosovu, sem sporadičnih obaveštenja o poseti nekog političara srpskoj enklavi, ne zna gotovo ništa, atmosfera u živopisanom gradiću na Bistrici više je nego iznenađujuća. Ni traga od iskrivljene slike koja već 16 godina kruži beogradskim medijima - neprijateljski raspoloženi stanovnici sa kamenicama u rukama čekaju da vide vozilo sa srpskim registarskim tablicama i ospu "paljbu" i žitelji zarobljeni u devedestim godinama. Naprotiv - topla i domaćinska atmosefera gradića na jugu Kosova oseti se čim se zakorači u krivudave ulice grada starog nekoliko vekova. Izrazito ljubazni stanovnici Prizrena ne libe se da pokažu svoju posebnu naklonost gostima iz Beograda. Srpski jezik u Prizrenu rado govore svi koji ga znaju - uglavnom, oni stariji od 25 godina.

Izložba "Neizbrisivo" na Dokufestu Foto: Sonja Popov

Dok politička elita iz regiona deklarativno priča o pomirenju u regionu, u Prizrenu umetnici i kulturni radnici uveliko preispituju nasleđe ratova devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. Umetnici okupljeni u grupu "Četiri lica Omarske", kao i umetnik Vladimir Miladinović iz Beograda izložili su svoje radove na međunarodnoj izložbi "Neizbrisivo", koja je našla svoje mesto u okviru "Dokufesta".

Grupa je predstavila video rad pod nazivom "Rudnik čovekove nade", koji prikazuje radni proces u rudniku čiji je lokalitet značajno obeležen ratnim dešavanjima iz 1992. godine, kada je Omarska pretvorena u logor. Miladinović je u okviru iste izložbe predstavio crteže iz serije "Slobodni predmeti", koji su nastali istraživanjem arhive Haškog tribunala i koji donose popis stvari nađenih u masovnoj grobnici u Batajnici. Pored umetnika iz Beograda, u Prizrenu izlažu i kolektivi "Crvena" iz Bosne i Hercegovine, "Varg e Vi" sa Kosova, "Ars Acta" iz Makedonije i umetnica Maureen Bachaus, iz Holandije.

Dok se reke ljudi slivaju niz vijugave uličice, mešaju na kratko na Šadrvanu i ponovo se rastaču u različitim pravcima, domaćini već žale što dani festivala prolaze. To je, kako kažu, jedina nedelja kada zaborave svakodnevnicu ostalih 357 dana u godini.

Prizrenci, požalili su nam se, vape za manifestacijama kao što je "Dokufest", za čije trajanje grad oživi i postane stecište mladih, obrazovanih i mislećih ljudi iz čitavog sveta. Na žalost, kada se festival završi, ponovo postanu svesni siromaštva, nezaposlenosti, nerazvijene ekonomije, pozatvaranih fabrika, korumpiranih političara...