Bio je to poseban dan na 22. Motovun Film Festivalu. I organizatori i publika i autori su ga željno čekali. Dva filma koja se prikazuju uveče djela autora koji su „djeca“ MFF-a. Karte za motovunsku premijeru pulskog pobjednika „Dnevnik Diane Budisavljević“ režiserke Dane Budisavljević su se brzo prodavale pa je projekcija iz manjeg kina Billy prebačena na glavni trg. Svjetska premijera dokumentarnog filma o pjevaču kultne pank grupe KUD Idijoti Branku Črncu - „Tusta“, režisera Andreja Korovljeva,  je rasprodana i gostima i novinarima koji prate festival javljeno je da će film moći pogledati dan kasnije.

„I do this for you, my beloved people“ govorio je umjetnik Siniša Labrović svakome ko je prolazio kroz centar Motovuna cijelih sedam i po sati. Povremeno bi na na zvaničnih 35, nezavnično paklenih 388, provjeravali je li dobro, treba li mu voda, pivo, kafa... Predveče je Nenad Marjanović dr Fric iz KUD Idijota predstavio u vrtu svoju knjigu „Život s idi(j)otima“, što je bio uvod u pankersku, antifašističku noć Motovuna.

Onda je krenuo jak vjetar. „I na Puli je bilo ovako pred premijeru 'Dnevnika' ali nije pala kap kiše“, kaže jedna o učesnica MFF-a. Organizatori su malo nemirni, ipak su projekcije na otvorenom, no iako sijeva, svi vjeruju da će brzo proći. „Dnevnik Diane Budisavljević“ je prikazan i sve je bilo kako treba.

• Dnevnik Diane Budisavljević ili biti čovjek u opasnim vremenima

Onda je počeo vjetar. Snažan vjetar.

Onda je palo par kapi kiše.

Par kapi se pretvorilo u pljusak u roku od pet minuta i publika koja je došla primarno iz Pule da pogleda film o jugoslovenskoj i puležanskoj legendi, sklonila se u prolaze ili u hotel na centralnom trgu.

„Znaš koji su slapovi pod voltom“, utrčava jedan momak mokar do kože u hotel.

Onda je kiša stala.  

Čuli su se uzbuđeni povici vani. Publika je i dalje, uprkos svemu, jedva čekala da vidi film.

Onda je nestalo struje.

Foto: MFF
​
Dok je trajala oluja, pod voltom je bila žurka

U hotelu su se za stolovima popalile svijeće i neki od gostiju su pjevali, uz bijelo vino ili gemišt.

Onda se čuo grub, jak zvuk i zaključili smo da to mora da je agregat.

Onda je ponovo počela da pada kiša. Ovaj put kratko i ne toliko jako.

Onda se na Glavnom trgu, sat iza ponoći, na platnu ukazao film. Više nije bilo prostora za one s ulaznicama i one s akreditacijama. Svi smo ga gledali, stojeći, sjedeći. Nije bilo važno. Projekcija je bila krcata. U mrklom mraku Motovuna, u tom trenutku svjetlio je samo „Tusta“.

Foto: MFF

Publika je pjevala prepoznatljive pjesme legendarnih jugoslovenskih i istarskih pankera, čuli su se povici, aplauzi, bio je to jedan mali koncert.

Onda je opet počela da pada kiša. Kratko i ne jako. No, nisam sigurna da ju je više iko primjetio.

Onda je došla struja. Ni to nisam sigurna da je više iko primjetio.

„Kad sunce opet zađe,
i ptičice zašute sve,
ja ipak ću te čekat dragi,
do kasno u noć“

zavrtjelo se na odjavnoj špici, publika je prihvatila i zajedno pjevala, uzvikivala.

Na scenu je izašla ekipa filma koja je pobrala ogromne aplauze. Pank žurka se nastavila u donjem dijelu grada.

Foto: MFF

Ovo nije tekst o filmu. Tekst je o Motovun Film Festivalu, ljudima koji ga organizuju i publici koja tu dolazi. Nije prvi put da ih je kiša pokušala osujetiti u planovima. Nikada nije uspjela. Motovunska publika je uvijek „ovdje samo zbog“ filma i sjajne atmosfere festivala u kojoj je sve moguće, pa i da se filmovi gledaju na polumokrim stolicama, obučeni u crne kese za smeće ili da se, nakon što su projekcije prebačene u zatvorena kina, na glavnom trgu pleše uz „Raindrops keep falling on my head“ i „Always look on the bride side of life“.  

Ili da se u gradu bez struje, nakon oluje, na istom tom trgu ori „Bandiera Rossa“.

I da u Istri, u mraku, svijetli samo Tusta.

TUSTA | Official Trailer from Factum Documentary Film Project on Vimeo.