Damir često pjeva do samog kraja daha. Divne su te mili-sekunde koje mu ostaju od života kojeg je udahnuo baš nekoj riječi kojoj se posvetio.

Budisavljevićkin film nije ”the” film o ratu, već jedan od filmova o našoj zajedničkoj i kompleksno-ispreplitanoj prošlosti. Daje nam nova saznanja o pojedincima ali to ne čini nauštrb komplikovanosti. Ne glorifikuje već dosta nesentimentalno priča o uplitu velikih događaja u male ljudske živote, te pokušaje ljudi da se na različite načine orjentišu u opasnim vremenima.

Pomenutih nekoliko filmova zaslužuju diskusije, zaslužuju publiku. Moraju postojati kao naličje tema koje nažalost imaju prednost u Evropi danas. Ovi filmovi individualiziraju, portretiraju osobe sa manama i dobrim stranama. Prikazuju ljude. nikakve simbole, metafore. Te osobe zaslužuju našu pažnju.

O filmu Vladimira Tomića, Flotel Europa, koji je prikazan u Forum sekciji Berlinskog filmskog festivala.

Samo tamo osjećam da mi se sva ljubav prema filmu materijalizuje u tih nekoliko trenutaka i razgovora sa osobama koje su – valjda skupa sa mnom – dio sveukupne filmske historije u pokretu, riječi i slici, piše Sanjin Pejković