ARTivizam
Izbeglice i dokumentarni film
Montaža evropske šizofrenije
02/11/2015 | 14:30
Pomenutih nekoliko filmova zaslužuju diskusije, zaslužuju publiku. Moraju postojati kao naličje tema koje nažalost imaju prednost u Evropi danas. Ovi filmovi individualiziraju, portretiraju osobe sa manama i dobrim stranama. Prikazuju ljude. nikakve simbole, metafore. Te osobe zaslužuju našu pažnju.

Nemoć, sveobuhvatni osjećaj već nekoliko posljednjih mjeseci. U trenucima dok se slobodna misao i riječ svakodnevno demontiraju (kroz izgovor promoviranja istih), djeca plutaju, ljudi spavaju na asfaltu... Neko dobija pare da napravi što ubitačniju i neprobojniju mrežu koja se onda postavlja na granice nekad nadnacionalne ideje i projekta koji već toliko gubi smisao da je uveliko patetična sama činjenica da smo nekad možda i vjerovali u nj. Osjećaj da ništa ne radim dok istovremeno ZNAM za sve što se dešava me dodatno paralizuje. Totalna, cementirana nemoć.

Šta činiti? ČItam Eisensteina. Pripremam seminare za studente i prolazim kroz nepristupačne ideje iz 1929. Zašto? Jer mora tako. Paralelno sa slikama gumenih čamaca, leševa u kamionima, ostavljenih patika i sandala u blatu, ide jedan drugi život. Champions League, debatni programi na TV-u i/ili Eisenstein. Šizofrenija, paralelni svjetovi, jedan svijet? Montaža atrakcija. Dvije ideje se sudaraju, treća nastaje. Teza, antiteza, sinteza. Zakoni dijalektike, a ujedno i lako prepoznatljivi dualizmi svakodnevnice.

U švedskom dokumentarnom filmu ”I am Dublin” (Ahmed Abdullahi, Anna Persson, David Aronowitsch, Sharmarke Binyusuf) možemo vidjeti scenu gdje mladi Ahmed – koji u filmu rekonstruiše nekoliko događaja iz svog života – opisuje filmskom timu moguće načine skidanja otisaka sa ruku. Razlog užasno bolnog procesa leži u činjenici da je Ahmed jedna od 300.000 individua kojem je Dublinski dogovor na jedan način zapečatio sudbinu. Naime, ulazak u prvu zemlju članicu Evropske unije donosi i red posljedica kao registrovanje i ostavljanje otisaka koji će poslije omogućiti svakoj EU državi da Ahmeda vrati tamo gdje su otisci ostavljeni. Ahmed prepričava pokušaje skidanja otisaka svom imenjaku (ujedno i ko-režiseru) Ahmedu Abdullahiju. Bolni proces korištenja raznih kiselina i šmirgl papira je opisan u detalje. Mladi Ahmed jednostavnim riječnikom prepričava torturu kroz koju je prošao, ne bi li sa svojih rukao obrisao, saprao, sastrugao identitet koji ga dijeli od mita i sna o Evropi. U čekanju da novi evropski život nekad započne, Ahmedova mladost prolazi.

Scena dijaloga dva Ahmeda svjedoči i o već pomenutoj evropskoj paralelnoj svakodnevnici. Dok Ahmed mlađi prolazi kroz sopstveno bolno iskustvo, pored njega sjedi Šveđanka iz filmskog tima koja naravno ne razumije nijednu izgovorenu riječ. Montaža atrakcija bez rezanja. Svaki dan prolazimo pored ljudi koji imaju slične priče. Najmanje što možemo je da ih poslušamo.

Ove godine su na festivalima po Balkanu i Evropi prikazivani i “I am Dublin”, ali i Žilnikov “Logbook Serbistan” i Knibbeov “Those who feel the fire burning”.

"LOGBOOK_ SERBISTAN" by Zelimir Zilnik / trailer from playgroundprodukcija on Vimeo.

Žilnikova direktnost u prikazivanju prolaska nekoliko ljudi kroz Srbiju je našla odličnu protutežu u Knibbeovom poetskom vizualiziranju puta jednog duha, nepostojeće i (za nas) nevidljive osobe koja pokušava da pronađe novi dom na smetljištu propalih obećanja. "I am Dublin”, “Logbook Serbistan”, “Those who feel the fire burning”, kratki filmovi Mile Turajlić koja je provela nekoliko noći na srpsko-hrvatskoj granici i sretala ljude skupa sa volonterima, su filmovi snimani i sklapani u hodu, svjedoci događaja u trenutku dok se oni odvijaju, puni aktuelnih tema koje budući festivalski filmovi možda neće imati.

Border from Mila Turajlic on Vimeo.

Nakon gledanja ovih filmova na ovogodišnjem Dokufestu na Kosovu, beogradski parkovi u kojima sam proveo pola dana na putu natrag kući u Geteborg, su samo izmamili osjećaj stida. Ono malo doručaka kupljenih i podijeljenih nabrzaka su se dojmili kao loš pokušaj zataškavanja sopstvene loše savjesti. Ahmad iz filma se stapao sa slikama djece iz parka koja su pokušavala pronaći pedalj mira, loptu, bojice, lutku, da bi stvarnost oko sebe pretočila u eskapističku igru. Slike su se nastavile mješati čitavu jesen, dugo nakon mog povratka sa festivala. Na kraju su doprinijele i intimnoj odluci da opet odem u park, na granične prelaze, da sopstvenim očima vidim šta se to dešava, da pokušam sresti nove Ahmede.

border day 2 from Mila Turajlic on Vimeo.

Ovih par filmova zaslužuju diskusije, zaslužuju publiku. Moraju postojati kao naličje tema koje nažalost imaju prednost u Evropi danas. Ovi filmovi individualiziraju, portretiraju osobe sa manama i dobrim stranama. Prikazuju ljude. nikakve simbole, metafore. Te osobe zaslužuju našu pažnju. Ne vidim bitniju evropsku temu u ovom trenutku. Ako stisnemo petlju pa pogledamo te ljude, primjetimo ih na ulici i na filmu, možda opet mognemo svesti montažu atrakcija na filmsku teoriju, a ne i evropsku svakodnevnicu.

Komentari[ 0 ]