Oni se plaše da bi jednom netko negdje mogao biti, ne daj Bože, sretan. I na to se, zapravo, svodi ova moralka, kojom nam nakon 1. srpnja utjeruju strah u žile. Bili su se primirili pred ulazak u Europu, petnaest dugih godina to je trajalo, i u tih su se petnaest godina najeli govana za nekoliko života, pristajući da Hrvatska bude onakva kakvom je oni ne žele, a sada su namjerili da nam se osvete i sljedećih tisuću godina, ili dok god nas još u ovoj zemlji ima, mi umjesto njih da jedemo govna.

Prevarili su Europu, korumpirali su predstavnike nacionalnih manjina, pružajući im iluziju Theresienstadta - logora koji su nacisti pokazivali Europi i Crvenom križu, e da bi ih uvjerili da logori ne postoje - a onda se, nakon 1. srpnja krenulo s razbijanjem ćiriličnih ploča, u Vukovaru, ali i širom Hrvatske, u Zagrebu, u Rijeci i Varaždinu, kao metaforična najava razbijanja ljudskih glava. I spašavanja Hrvatske od te strašne prijetnje ljudskom srećom. U zemlji koja je cijela mjesto od posebnog pijeteta, u zemlji koja je najveća crkvena lađa u Europi, sa Sljemenom kao uzdignutim oltarom, nitko nema pravo da bude sretan.

Homoseksualci, pederi, lezbijke i, općenito, svi koji vlastitu tjelesnost javno ne oglašavaju kao stroj za prokreaciju, potencijalno su sretni ljudi. Teško ih je zaplašiti lomačom, ucijeniti ih potomstvom, zaprijetiti im paklenim mukama. S druge strane, oni su savršena ogledna skupina preko koje će se svim drugima pokazati što bi im se moglo dogoditi budu li ustrajavali na potrebi da budu sretni. Tko u sjeni Vukovara smije biti sretan? Kome li je, podno križa na kojemu Sin Božji na sebe već tisućama godina uzima sve grijehe Svijeta, sreća na pameti?

U svome bijesu, oni se opsesivno bave ljudskom fiziologijom. S autoriteta oltara provode kolektivnu kolonoskopiju, zaviruju ljudima u debelo crijevo, rugaju se nemogućnosti prokreacije iz odnosa dvojice muškaraca ili dviju žena, baš kao da homoseksualci imaju na umu to da se razmnože, ali im, eto, već tisućama godina ne uspijeva.

Zbog čega ih toliko zanima ono što dvojica muškaraca ili dvije žene, ili sedmorica muškaraca i sedam žena, jedni drugima rade dok rade one stvari? Odakle crkvenim ljudima, hrvatskim puritancima i njuškalima potreba da se bave tom vrstom pornografije? Ako im je namjera da nas sablaznu, to im uspijeva. Jer, doista, ima li išta sablažnjivije nego kad svećenik opisuje ili metaforizira seksualni čin? Svejedno je hoće li što biti straight, bisex ili gay pornografija, jednako je neugodno kada crkvenjaci, konzervativni starci i puritanci pripovijedaju o seksu.

Referendumsko pitanje kojemu smo ovih dana izloženi, pitanje o braku kao zajednici muškarca i žene, nisu isprovocirali aktivisti Iskoraka i Kontre, niti se, prije nego što je ono postavljeno, igdje u Hrvatskoj razgovaralo o tome treba li istospolne veze zakonski izjednačiti s raznospolnim vezama, i hoće li se takve veze - ukoliko su ugovorene pred državnim institucijama - nazivati brakom.

Prije nego što je ijedan hrvatski peder, ijedna lezbijka, poželio da se u Hrvatskoj zakonski vjenča, kao što to već odavno može u hiperkatoličkoj Španjolskoj, referendumska se zajednica udružila da traži ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Stvar nalikuje preventivnom ratu: kao što su se 1991. i 1992. pobunili Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, e da bi, kao što se u to vrijeme pisalo i govorilo, prevenirali “ponavljanje ustaškoga genocida iz 1941.”, tako će se sada referendumom prevenirati nečije pravo da zatraži pravo dvojice muškaraca na brak.

Paradoksalno, ali to je pravo u Hrvatskoj postalo aktualno, i to kao važno i sudbinsko, temeljno ljudsko pravo, tek kada je ustavnom prijetnjom osporeno. Osobno govoreći, oko braka se ne bih brinuo ni kada u brak stupaju muškarac i žena, pa me brak ne zanima ni kada se, recimo, radi o muškarcu i muškarcu, ženi i ženi. Za prava heteroseksualnih konzervativaca ne bih se borio, kao ni za prava njihovih homoseksualnih sumišljenika. Ali nije tu više riječ samo o braku, nego o svemu drugom. Riječ je o pravu na sreću, na javnost i na život.

Kažu nam da homoseksualci ne mogu imati prava na brak, jer da njihova veza ne može biti konzumirana kao prokreacijska zajednica dvoje ljudi. A brak je upravo to, ortakluk iz kojega nastaju djeca. Ali kako na brak imaju prava neplodni parovi, parovi koji ne žele djecu ili kako je moguće da se i pred crkvenim i pred državnim organima mogu vjenčati muškarac i žena izvan fertilne dobi, starci koji se jednako pouzdano ne mogu razmnožiti kao ni dvojica muškaraca ili dvije žene?

Naravno, Crkva u svemu tome može postavljati svoja pravila, koja je slobodna propisivati svima koji se crkveno vjenčavaju, ali da bi ta pravila postala općedruštvena i obvezatna za sve, Hrvatska bi morala i ustavno postati katolička teokracija.

Dok god nije tako, ljudi kojima je do braka stalo, dakle tradicionalni i konzervativni svijet, imaju pravo brak doživljavati kao prokreacijsku zajednicu, ali i kao zajednicu ljubavi ili čak i zajednicu sreće. Nije li baš žalosno referendumom i Ustavom uskraćivati im pravo na sreću?

Glupost je dokazano zarazna, ali homoseksualnost provjereno nije zarazna. Zašto se onda naši puritanci toliko plaše pedera? Koliko god bilo privlačno psihologizirati na ovu temu, ili se prisjećati nacističke Njemačke, gdje se pedere jednako tretiralo kao Rome i Židove, a ormari glavne kancelarije Trećega Reicha bili su prenapučeni bliskim Führerovim suradnicima, prikrivenim homoseksualcima, izbjegli bismo donositi krajnje i konačne zaključke što naše puritance čini toliko gnjevnima i zgađenima kad im se spomene pravo pedera da budu ljudi kao i svi drugi. Možda se plaše toga da bi i sami postali pederi, kada bi pederima bilo dopušteno da budu ljudi?

Ovako će oni reći: neka to rade u svoja četiri zida! I bijesno će zapitati: zašto moraju paradirati sa svojom bolešću i nastranošću? Opasno je živjeti u društvu u kojem ljudi između četiri svoja zida rade nešto čega se srame kad pređu kućni prag. A što se paradiranja tiče, ono je nastalo iz potrebe da se pokaže svijetu da oni nisu bolesni i nastrani. Nego bi samo da budu sretni.

U današnjoj, posteuropskoj Hrvatskoj ništa tako ne zaziva potrebu za običnom ljudskom srećom kao te parade ponosa. A sreća je, kao i smijeh, također zarazna. Protiv toga je uperen referendum, a ne samo protiv braka sretnih ljudi. Cilj je da mržnja u Hrvatskoj postane ustavna kategorija.

*Jutarnji list

**Akciju Naprijed možete pratiti na Facebooku.