Prije godinu dana, od 1. do 15.02., na desetine volontera i volonterki je stajalo u svim dijelovima Dubrovnika i skupljalo potpise za prvi referendum u tom gradu na građansku inicijativu, kojim bi se stanovništvo izjasnilo da li je za izgradnju golf rezorta na brdu Srđ poviše Grada. Referendum je održan  28. travnja, izašlo je 11.977 građana, odnosno 31, 5 posto, od čega je preko 84 posto glasalo protiv. Međutim, zbog zakona koji propisuje izlaznost od "50 +1" registrovanog biračkog tijela, Dubrovački referendum je proglašen nevažećim.

Godinu dana kasnije, volonteri i volonterke u periodičnom listu inicijative "Srđ je naš" govorili su o tom iskustvu, da li im je i koliko bilo važno, očekivanjima, nezadovoljstvima, aktuelnoj situaciji, što smatraju da nije bilo dobro i kako bi borbu za javna dobra u tom Gradu trebalo dalje voditi. (Ž. R)

* Smatrate li dubrovački referendum uspjehom ili neuspjehom?

Marc Van Bloemen: Ne smatram neuspjehom, bolje nego što sam očekivo.

Ivo Kara-Pešić: Smatram ga velikim uspjehom.

Vlaho Zlošilo: Smatram uspjehom: (1) najviše zato jer je ujedinio preko 10.000 ljudi oko iste ideje čime je svaka sljedeća rasprava dobila jasan čvrsti argument da se ne radi o šačici ljudi nego velikom broju osoba koji je veći od broja glasova gradonačelniku za novi mandat (lako je provjeriti točne brojke); (2) jer je pokazao koliko su nepravedni propisi koji propisuju pravila referenduma.

Marko Mujan: Dubrovački referendum nije uspio ali za to ima puno razloga, prije svega proceduralne prirode, a onda i objektivnih dubljih razloga što bi zahtijevalo prilično dugu elaboraciju.

Anonimna 1: Dubrovački referendum je svakako uspješan bez obzira na ishod. Građani su, i to veliki broj njih, dobili priliku izreći svoje mišljenje oko velikog projekta koji se nas svih tiče.

Antonio Bratoš: Uspjeh je što je pomaknuo svijest o volontiranju i motivirao sugrađane, ali pravi bi uspjeh bio da se ostvarilo ono što se tražilo referendumom.

Teo Trostmann: Uspjeh, iako je to filozofsko pitanje na razini kristologije.

Đivo Krile: Uspjehom.

Suzana Mihač: Dubrovački referendum je definitivno uspjeh, jer pokazuje određenu svijest građana koju treba dizat na još veći nivo.

Mladen Grgurević: Referendum smatram nepotpunim uspjehom, uljepšano rečeno.

Jelena Babić: U nerazvijenoj demokraciji, kakva je naša, dubrovački referendum smatram uspjehom. Iznimno visok prag za izazivanje građanskog referenduma u Hrvatskoj (10 posto birača u 15 dana, za razliku od Švicarske - 2,16 posto birača u 18 mjeseci) pokazuje strah političke elite od, kako oni kažu nestručnih građana koji nisu u stanju donositi dobre odluke ni za njih same. Da bi imali osvještenog birača treba mu baš dati mogućnost direktne demokracije, treba ga odgajati u tom smjeru kao što to pokazuje švicarski primjer. Uz sve te teške uvjete dubrovački referendum  je raspisan pa je to već jedan korak naprijed. Stečeno iskustvo je neizbrisivo u pojedinačnom  iskustvu svih nas, da možemo uspjeti ako zaista to hoćemo.

Ivona Vlašić: Dubrovački referendum smatram uspjelim bez obzira na krajnji rezultat, jer smatram da je zakon o referendumu, tj. uvjet 50 posto + 1 izlaznosti jednostavno nemoguće dosegnuti, pogotovo u gradu kao što je Dubrovnik, jer mislim da je veoma puno ljudi prijavljeno u gradu Dubrovniku, a ustvari ne žive tu.

Čini mi se iz iskustva dijeljenja letaka i kasnije izlaznosti svog kvarta, da tu ne živi uopće taj neki veliki broj koji je naveden u biračkoj jedinici.

Izlaznost koju je postigao referendum je možda baš velika, ali jednostavno broj stanovnika nije realan, i nije moguće ostvariti tako visok broj, i mislim da nikad neće biti moguće.

Anonimna 2: Neuspjehom po rezultatu, a uspjehom po motivaciji volontera u Dubrovniku, s obzirom da većina stanovnika Grada volontiranje smatra nečim rezerviranim za besposličare.

Mirna Barbić Palčok: Svakako da referendum smatram uspjehom bez obzira na ishod, jer je to bila inicijativa s ogromnom pozitivnom energijom i nas volontera, a i građana koji su prilazili, potpisivali i davali podršku.

Hrvoje Zečević: Uspjehom.

Mato Brnjić: U svakom slučaju uspjeh je neprikosnoven, ali nažalost rezultat referenduma (izlaznost) govori o profilu njegovih žitelja.

U pozitivnom smislu, od onih koji su izašli, njihovo protiv. Zadivljujuća svijest. Nažalost uspavana većina, i to zabrinjava. Vjerojatno da im se ponudi da svaki mjesec poskupljuje autobus ili gorivo ne bi se pobunili već mi se čini da bi skrušeno slijegali ramenima u maniri "mi tu ništa ne možemo".

Pero Mrnarević: "Neuspjeh" dubrovačkog referenduma uspješno je razotkrio "uspješnost" neferendumskih pravila po kojima nas idiotske glave na vlasti prisiljavaju igrati ovaj igrokaz nazvan "demokracija".

Čovječnost kao metafizička kategorija, kao vlastiti unutarnji proklamirani normativ zahtjeva od čovjeka angažman za opće dobro i on se ne mjeri idiotskim kategorijama uspješnosti/neuspješnosti merkantilistički impregniranog društva. Osoba koja pristane svesti svoje biće na te i takve kategorije, automatski se strpao, odnosno strpala u kategoriju metafizičkog neuspjeha bez obzira na ishod angažmana. Javni angažman za opće dobro se čak ne mjeri ni drugima, već samim sobom. Dugujem ga prvenstveno sam sebi i svom poimanju čovječnosti, a tek posljedično drugima. Da se razumijemo, tim angažmanom ne radim ništa posebno i plemenito, već samome sebi omogućujem da se ne pljunem u ogledalo za nekoliko godina (premda ipak najvjerojatnije hoću). Ne gajim čak ni iluzije da će netko od moralnih idiota koji su omogućili betonizaciju Srđa jednog dana doživjeti iznenadni napad savjesti i poželit si pljunut u ogledalo.

Karen Piteša: Uspjehom.

Marin Krstulović: Smatram uspjehom.

Marijana Lučić: Dubrovački referendum smatram uspjehom.

Paola Dražić Zekić: Dubrovački referendum smatram uspjehom koji je zakinut važećim propisima o izlaznosti. Poraznim smatram postojanje ogromnog broja ljudi kojima je svejedno što nam se događa, ali mislim da je Inicijativa prodrmala više ljudi nego što smo se nadali.

Vesna Špikula: Na žalost, velikim neuspjehom, rezultat referenduma nije donio nikakvu promjenu u željenom smjeru, poput obustave projekta, neizglasavanje Urbanističkog plana uređenja (UPU), povlačenje investitora i/ili bilo što slično što bi se moglo nazvati konkretnim pozitivnim rezultatom za osviještene građane Grada.

Plakat za poziv na referendum (na fotografiji je brdo Srđ, a u podnožju Dubrovnik

* Što je po vašem mišljenju valjalo, a što nije, u dosadašnjem radu inicijative "Srđ je naš" i načinu na koji je organizirana?

Marc Van Bloemen: Odlična organizacija oko referenduma. Sigurno se moglo štošta drugačije, ali mislim je glavno da se uspjelo organizirati i na vrijeme reagirati.

Ivo Kara-Pešić: Inicijativa mora više raditi na poticanju dijaloga različitih strana, ne stavljati se ni na čiju stranu, više otvarati prostor za dijalog, širiti djelovanje i članstvo, prilagoditi rječnik i komunikaciju običnim građanima, izaći iz samoreferencijalnosti i sagledati Dubrovnik u europskom kontekstu.

Vlaho Zlošilo: Kao vanjska osoba primjećujem da se inicijativa  nedovoljno oglašavala „za“ nešto, i percepcija je – to su oni koji su uvijek „protiv“.

Marko Mujan: Hvale vrijedan je dio zamisli i stavova oko aktualnih problema. A od onoga što i nije baš pohvalno je zatvorenost Inicijative, pa i isključivanje mogućnosti suradnje, te prilično slab sluh za one koji su bili dragovoljci (volonteri), iskorišteni uglavnom samo u marginalne i tehničke svrhe referenduma. I ovo pitanje bi iziskivalo dosta dugo obrazlaganje, ali na primjedbe ove vrste, koje su i do sad pravovremeno bile upućivane Inicijativa je ostala zatvorena. Nije namjera suditi je li takav način i stav bio dobar, ali očito nije bio dovoljno učinkovit.

Anonimna 1: Ne mogu ulaziti u pojedinosti rada Inicijative jer sam malo sudjelovala u njoj, ali mogu upravo to navesti kao nedostatak, tj. nedovoljno aktivnih sudionika.

Antonio Bratoš: Sve je bilo više nego dobro. Odaziv je dokaz. Možda je samo energija borbe "protiv" trebala biti više usmjerena zalaganju "za" s konkretnijim prijedlozima (kao alternativa postojećim), ali pitanje je bi li to išta promijenilo.

Teo Trostmann: Srđ je uspješno organizirao referendum i ušao u Gradsko vijeće; sad se postavlja pitanje što dalje?

Đivo Krile: Princip na koji funkcionira "Srđ je naš" je jako dobar i na taj način ne ostavlja puno mjesta nečemu što ne valja. Ne znam da bih nešto baš izdvojio da nije valjalo.

Suzana Mihač: Valjalo je sve, jer smo podneblje nesklono ovakvim stvarima, pa bih rekla da je sve ovo bio test, odmjerala se žila kucavica.

Mladen Grgurević: Prije svega mi pada na pamet 'održavanje vatre' odnosno nakon referenduma negdje u kolovozu na zadnjem sastanku je bilo riječi da će biti sastanci bar jednom mjesečno. Čini mi se da je to dobro makar da se malo proćakula, prodiskutiraju i prozru aktualne gadece lokalne vlasti, daju i saslušaju eventualni prijedlozi, koliko god čeljadi dođe.

Po meni nije nikakav neuspjeh ako dodje troje ili petoro ljudi, doći će onaj tko je bar malo inspiriran, a onda će se možda ostali oćutit ljenjivcima što nisu našli uru-dvije mjesečno za doć' na sastanak pa će baš doć' na idući, ko zna.

Jest, sad se to nekako razvodnilo sa listom, oni se trude, a mi zijevamo okolo nezainteresirani.

Jelena Babić: Načinu na koji je organizirana imam prigovoriti samo jednu notu eksluzivnosti koja je pratila mobiliziranje birača. Naime, nije doprla do većine birača i pogodila njihove interese. Očito se nisu našli u „tom problemu“. Srđ je za njih nešto daleko i njima nepotrebno. Mislim da je trebalo držati tribine i razgovore u svim sredinama i pokušati osjetiti što ljudi misle i odgovoriti na njihova traženja, strahove i očekivanja jezikom koji razumiju.

Ivona Vlašić: Mislim da je sve valjalo u organizaciji inicijative, i da se napravilo sve na svim poljima. Po mom mišljenju ništa nije trebalo biti drugačije.

Anonimna 2: Entuzijazam i veliki trud, motivacija građana da raspravljaju o svom životnom prostoru, o čemu se u Dubrovniku nije valjda nikad ni raspravljalo.

Mane: Ponekad je razbacana organizacija, što je razumljivo zbog malog broja stalnih volontera, često se dozvoljava pojedincima da intelektualiziraju probleme i iskoriste priliku da istaknu sami sebe, pa se na tome gubi dosta vremena. Po mome mišljenju, djelomično zbog toga je inicijativa stekla negativan imidž u javnosti. Javnost ne voli intelektualističko preseravanje i tumačenje s visoka da samo taj mali broj ljudi "uistinu voli" svoj grad.

Mirna Barbić Palčok: Mislim da je inicijativa "Srđ je naš" postigla svoju prepoznatljivost u Gradu i šire, ali mi se isto tako čini da je u nekim segmentima to grupa  koja se vrti u zatvorenom krugu ljudi koji se druže i dijele slične poglede i stavove. Možda bi se trebalo više otvoriti prema širem sloju građana, naročito mladima koji su poprilično indiferentni.

Hrvoje Zečević: Valjalo: prosvjedi ispred vijećnice, novine, organizacija prikupljanja potpisa i samog referenduma, tribine, komunikacija između članova i sa javnosti. Nije valjalo: nekad je bilo previše priče premalo rada.

Javne rasprave u kinu Sloboda

Mato Brnjić: Sve akcije koje je inicijativa radila su na mjestu. Nakon što je dubrovački dogovor izašao u susret investitoru (lobiju) trebali bi

a. nastaviti s raskrinkavanjem aktera ove sramote,

b. vidjeti može li se što napraviti oko izmjene zakona o referendumu na lokalnoj razini,

c. definirati daljni rad na sprječavanju devastacije prostora i naš odnos prema drugim udrugama koje na ovom području pokušavaju ići našim stopama.

Pero Mrnarević: Nezahvalno je kritizirati toliku požrtvovnost aktivista i građana, ali zbog upgrade-a građanskih inicijativa rekao bih da su neke od negativnosti inicijative sljedeće:

- Samo ime "Srđ je naš" je s marketinškog aspekta loše. Ne kaže/naznačava/naslućuje/aludira tko smo to mi u onom "naš".

- "Single issue party" koji je čak i imenom potenciran i svi problemi koji nastaju iz te 'jednoproblematičnosti'. Ono 'Srđ' ne veli ništa o Ombli, Grabovici, Garaži na Ilinoj glavici, uskvasaloj korupciji, kleptokraciji oligarhije itd. itd.

- Lista vijećnika koja je, po meni trebala iznjedrit druge ljude, ljude koji će imati neusporedivo proaktviniji pristup vladajućima od ovog kojeg smo dosad vidjeli. Trebaju nam vijećnici koji će suprotno uvriježenom mitu o "dubrovačkoj galanci/fineci/načinu" konstantno i uporno "agresivnije" zasipati pitanjima, nedvosmisleno i bez rukavica, suočavati ih s brojnim budalaštinama koje su napravili kao i svim onim dobrim koje nisu. I to svo troje vijećnika, kontinuirano. Ok, sad bi mi netko mogao prigovoriti da je to lijepo zamišljeno, ali da takvih ljudi na terenu nemamo. Nisam siguran da su svi na listi najbolji koje imamo. Ne ovisim o nikome dole, niti na išta računam (čak ni na naklonost ljudi s liste), pa si mogu priuštiti iskrenost.

- Apriorna nespremnost na političko koaliranje je, po meni, odraz političke nepromišljenosti tj. neiskustva. 

- Prevelike radne skupine u organizaciji i brojni sastanci rezultiraju neproduktivnošću i frustracijom involviranih. Znam da je teško odrzati entuzijazam ljudi na nivou, pokazati im postovanje, cjenit njihovo vrijeme, trud i angažman, ali neorganizirati se u radne skupine, imat prevelike radne skupine, previše instanci odlučivanja u procesu realizacije je kontraproduktivno. Na primjer, ako imamo timove za kreativu, za fundraising, za analizu, za izravne akcije itd., onda ne može tim za izravne akcije određivat izgled vizuala akcije, niti može u timu za analizu/kreativu bit 50 ljudi. U ključnim trenucima, netko mora preuzeti odgovornost, presjeći nepresušne rasprave o potencijalnim prijedlozima i odlučit da se ide s onim što se u zadatim okolnostima čini najbolje.

Čini mi se da je dobro u dosadašnjem radu bilo sljedeće:

- U New Yorku komformizma što Dubrovnik nesumnjivo jest, uspjeli smo makar i na tren, "probuditi" građane iz zimskog sna i apatije što je ravno čudu. 

- "Edukativni" karakter same inicijative koja je na razne načine educirala ljude u Gradu. Građanski odgoj danas, čini se sustavno u ovom društvu rade jedino građanske inicijative.

- Razmjena iskustava i specifičnih vještina aktera u inicijativi kao i njihovo međusobno bolje upoznavanje. Imam dojam da su ljudi nešto naučili o sebi, drugima i društvu općenito iz ove naše inicijative. Ne samo protagonisti, već i oni koji nisu sudjelovali.

- Samo pokretanje referenduma je impresivno kao i motiviranje tolikog broja građana na isti. Nakon prvotne ljutnje koja me obuzela jerbo građani nisu u većem broju izišli i učinili referendum uspješnim, shvatio sam da ih je izišlo puno uzmu li se u obzir stoljeća zatupljivanja i odgajanja u konformizmu.

- Spremnost na politički angažman listom za lokalne izbore.

- Duhovitost primjetna na sastancima i akcijama. Premda, vodeći se onom  Borgeovom: "humor/smijeh je najkraća udaljenost između ljudi" uvijek apeliram za više humora i duhovitosti u životu.

- Spremnost da se ide do kraja i to bez nasilja. Dakle, predanost nenasilju zaslužuje posebnu pohvalu.

Karen Piteša: Što je učinjeno, učinjeno je.

Marin Krstulović: Valja ideja, inicijativa i volontiranje, problem je komuniciranje prema vanka. Ne znam rješenje, većina ljudi je indiferentna.

Marijana Lučić: Ne znam ni kako bih bolje organizirala rad inicijative, pa mi je dosadašnji rad bio dobar. Iako, nekad smo previše bili pristojni.

Paola Dražić Zekić: Svi smo zastupali slične stavove, međusobno komunicirali, a neki od nas bili su izrazito netolerantni kad bi netko sa strane pokušao reći drugačije mišljenje. Možda nam se zato i činilo da je puno više ljudi uz Inicijativu, a da smo bili objektivniji možda bismo mogli više učiniti. A možda i ne. Inače, ponosna sam na rad Inicijative do referenduma. Nakon toga manje sam uključena, jer ne stignem.

Vesna Špikula: O ovome sam pisala više puta, popis je poduži. Uglavnom, kao zaključak i suma sumarum tih mojih uzaludnih izlaganja, stekla sam dojam da sve što se napravilo da se nije napravilo da bi dalo neki konkretan pozitivan rezultat već da se radilo eto tako - za povijest - da se reče i zabilježi da je netko jednom i u Dubrovniku pružio otpor službenom establishmentu, bez neke jake i ozbiljne namjere da se napravi konkretna pozitivna promjena - inače se ne bi radili krucijalni organizacijski propusti, niti bi se ignorirali izneseni prijedlozi, niti bi se na indirektan način ljudi s nešto drugačijim (čitaj:radikalnijim) gledištima gurali u drugi plan i sustavno ignorirali, niti bi se neke bitne odluke donosile jednoglasno (?!) salonskim poltronizmom, a niti bi se na tome inzistiralo, niti bi se na sastanke pozivalo post festum nakon već donesenih odluka koje su se ionako i ovako imale namjeru sprovesti  no matter what, niti bi se sustavno prešutno odbijala suradnja s drugim pojedincima, udrugama, organizacijama koji možda i nisu istomišljenici i/ili čak nisu ni na istoj strani...

Ono što svakako treba pohvaliti i pozdraviti je staloženost, mirotvorstvo, uljudnost, profesionalnost, optimizam ljudi iz jezgre inicijative "Srđ je naš" koji su konzistentan tim kvalitetnih educiranih intelektualaca. Jedan od alata bilo koje građanske inicijative je masovnost, a "Srđ je naš" dovodi u pitanje svoj opstanak, svrhu i smisao postojanja i djelovanja zatvarajući se i svodeći se upravo na taj samodostatan krug koji po defaultu ne može biti dovoljno učinkovit unatoč svojoj pojedinačnoj kvaliteti.

Prikupljanje potpisa za referendum 

* Koji su bili vaši motivi za uključivanje u rad Inicijative?

Marc Van Bloemen: Da dam svoj doprinos zajednici, da se spriječi val korupcije.

Ivo Kara-Pešić: Smatram da su u Hrvatskoj građansko društvo i kultura u povojima i da je razvoj civilnog društva nužan uvjet za "upristojivanje" cijelog društva.

Vlaho Zlošilo: Povjerenje u vodstvo inicijative i uvjerenje da se time uključujem u borbu za nešto pozitivno – pravedno.

Marko Mujan: Moji motivi za uključivanje u rad Inicijative bili su prije svega dugotrajno angažiranje Inicijative i moje mogućnosti voljnog društvenog i političkog angažiranja nakon prestanka djelatne službe u Hrvatskoj vojsci. Glavni motiv, koji me vodio u ovom slučaju, a tako će biti i ubuduće, je protivljenje rasprodaji prirodnih dobara - zemlje, mora, vode, nafte i plina - stranim kompanijama i „pojedincima“.

Anonimna 1:  Moj motiv uključivanja je potpora  Inicijativi jer smatram da je bitno suprotstaviti se "autoritetima" koji ne rade za dobro ljudi, grada i kvalitete života uopće.

Antonio Bratoš: Da vam pomognem koliko mogu.

Teo Trostmann: Ombla i Srđ.

Đivo Krile: Volim podržati dobre projekte, i bilo mi je drago da se mogu uključiti i boriti protiv nečega tako apsurdnog (golfa).

Suzana Mihač: Moj motiv za uključivanje je bilo pravo svih na život, a ne određene skupine koja stoji iza svih propadanja svega što je dobro.

Mladen Grgurević: U rad sam se priključio da učinim nešto za opće dobro i širenje drugačijeg mišljenja, kao i za eventualno buđenje i mijenjanje na bolje postojećeg prosječnog stanja svijesti.

Jelena Babić: Svijest o tome da štiteći javni interes i javno dobro direktno štitim i svoj vlastiti, jer što nije dobro za zajednicu nije ni za mene osobno.

Ivona Vlašić: Moj motiv uključivanja u volontere Inicijative je bio da na neki mali način pomognem i njoj i ljudima koji su nesebično krenuli sa aktiviranjem i stvaranjem mogućnosti otpora građana, i edukacije građana kroz javne rasprave, referendum, da mogu sami odlučivati o sudbini svog grada.

Anonimna 2: Forsiranje projekta na Srđu od strane lokalnih političara unatoč očitim nepravilnostima i pogodovanju privatnom investitoru nauštrb Grada i građana. Inicijativa je prva u Dubrovniku koja se aktivno bavi promišljanjem javnog interesa, ne samo po pitanju Srđa nego i ostalih pokušaja da se Grad diznilendizira.

Mirna Barbić Palčok: U Inicijativi sam prepoznala pozitivan i ispravan stav prema surovoj komercijalizaciji Grada, privukla me ogromna pozitivna energija, osobito na  tribinama i raspravama u kinu Sloboda.

Hrvoje Zečević: Bio sam jako skeptičan, mogao bi reći i protivnik Inicijative dok nisam otišao na tribinu - bolja polovica me odvukla. Onda sam se počeo više interesirati za problematiku i uvidio što nam se sve loše sprema. 

Mato Brnjić: Moj motiv ima dva uporišta: a. spriječiti devastacuju prostora, i b. uzeti "komadić" sudbine u svoje ruke.

Pero Mrnarević: Nisam imao druge nego na strani neprivilegiranih, obespravljenih, potlačenih ili kako bi neki rekli - tranzicijskih luzera. Moje razloge za uključivanje u inicijativu je jednom prilikom najsažetije objasnio Rambo Amadeus odgovorom na pitanje zašto je antifašist: „... zato što sebe uvijek zamišljam kako me provlače kroz dimnjak, a nikako kao nekoga tko pušta gas“.

Karen Piteša: Zaustaviti gradnju hidroelektrane i gradnju na Srđu. Borba protiv prodavanja hrvatske zemlje strancima i prenamjene poljoprivredne u građevinsku zemlju.

Marin Krstulović: Poštivanje zakona i nepoštivanje trgovine ispod stola.

Marijana Lučić: Motiv je bio osjećaj za prostor, pravdu i da izađe na vidjelo ono čime su nam pokušali zamazat oči.

Paola Dražić Zekić: Moji motivi za uključivanje bili su, na emotivnom planu, potreba da se zaštiti Srđ koji mi puno znači, a na nekakvom uvjetno rečeno racionalnom planu, potreba da se ovakvi zahvati ne odobravaju bez suglasnosti ljudi kojih se najviše tiču. Kao netko tko se kreće u različitim krugovima i sreće veliki broj ljudi, mislila sam da mogu pomoć na način na koji se to od mene tražilo. ( Skupljajući potpise za referendum.)

Vesna Špikula: Na žalost, to je bila jedina opcija tj. mogućnost koja je koliko-toliko organizirano javno istupala protiv projekta Razvoj golfa.

Dan referenduma, 28. travanj 2014. 

* Što ćete najviše pamtiti iz vašeg angažmana? Kakve su vaše emocije vezane uz to iskustvo?

Marc Van Bloemen: Upoznavanje sa slično/ isto mišljenicima.

Ivo Kara-Pešić: Pamtit ću činjenicu da su se jake individue, potpuno različitih životnih priča, uz uvažavanje razlika, angažirale za opći cilj.

Vlaho Zlošilo: Radost kada sam vidio koliko meni dragih ljudi se okupilo oko ovoga projekta, veliki entuzijazam i nesebičnost da se uloži trud; ali i tuga i prije rezultata referenduma kada sam shvatio da se veoma teško može postići 50 posto + glas. Osjećaj je bio kao kada su mi kao djetetu rekli da sveti Nikola u stvari ne postoji.

Marko Mujan: Ima i dobrih, a i neočekivanih i neugodnih sjećanja. Svakako svoj tehnički dio angažmana sam prema Inicijativi odradio korektno. Možda i još ponešto ali to nije nikad spominjano, kad je moglo i bilo aktualno… pa čemu sad to raditi. Pogotovo bi to bilo neprimjereno sagledavati emocionalno.

Anonimna 1: Od ono malo puta što sam sudjelovala u susretima i akcijama  najživlje ću pamtiti druženje s ljudima iz inicijative,  razgovore sa prolaznicima o njihovim mišljenjima i osjećajima koje imaju za grad i situaciju u njemu. Pamtit ću uzbuđenje dok su se glasovi prebrojavali.

Antonio Bratoš: Najviše me dojmila energija koja je pokrenuta. Stvorila se jedna kritična masa spremna za promjene, samo je treba održati na okupu i promjene će se same dogoditi kad bude vrijeme.

Teo Trostmann: Suočavanje sa k. sinovima na tribinama (Đorđe O., dr. V., Rodoljub Lalić, Tatjana V. von HEP, Granić) o Ombli i Srđu, demagogije, laži, podvale, te pozitivu - drage volontere i volonterke, Rudenjakove profesorske bravure...

Đivo Krile: Najviše se pamti blokada i skup ispred Vijećnice. Ponosan sam na taj događaj i drago mi je da sam bio dio toga.

Suzana Mihač: Najviše pamtim uspjeh prikupljanja potpisa, a emocije mi uvijek izvuku suze mnogih sudionika kada je prošao Dubrovački dogovor.

Mladen Grgurević: U rad sam se priključio da učinim nešto za opće dobro i širenje drugačijeg mišljenja, kao i za eventualno buđenje i mijenjanje na bolje postojećeg prosječnog stanja svijesti.

Jelena Babić: Entuzijazam koji je nosio sve članove i one koji su volontirali u svim akcijama od skupljanja potpisa, rasparčavanja letaka, sudjelovanja na izborima kao promatrač... sve je to odjednom stvorilo nadu u bolju budućnost naše zajednice, nadu da će nesposobni i korumpirani političari biti kažnjeni, a sposobni i moralni doći na njihovo mjesto. A ta nada je živa i nakon neuspjeha referenduma, jer je ovo bila Pirova pobjeda politike, one politike koja ne može dugo egzistirati nekažnjena, kao što danas pokazuje bosansko-hercegovački primjer.

Ivona Vlašić:  Iz svog angažmana na štandovima i dijeljenja letaka najviše ću pamtit kako su građani pozitivno reagirali na inicijativu "Srđ je naš" i koliko su ustvari već sami bili informirani o svemu što se događa, i koliki broj starijih ljudi podržava "nerasprodaju“ zemje i grada Dubrovnika zbog brze jednokratne zarade.

Iznenadio me i, naravno, razveselio broj ljudi koji su poslali slike na stranicu "Srđ je naš“. Onda mi je možda postalo jasno da ustvari većina ljudi, građana Dubrovnika, njihovih prijatelja, građana drugih hrvatskih gradova, pa i turista koji su u gradu bili samo jednom ali im se svidio takav kakav jest, razumije i podržava rad inicijative "Srđ je naš" i građana Dubrovnika u borbi protiv prodaje grada.

Tu je u stvari i odgovor na sljedeće pitanje, to iskustvo mi je dosta promijenilo sliku o sugrađanima, u smislu da nisam mislila da je toliko velik broj ljudi koji misle i vjeruju da se stvari možda mogu mijenjati, i da se mora izaći na referendum, i da možda svojim priključivanjem ili kroz neko svoje polje djelovanja mogu na neki način pomoći.

Stariji ljudi su, čini mi se, najbolje reagirali na inicijativu i sami se informirali i jako dobro shvatili o čemu se u stvari radi na Srđu, dok su mlađi ljudi, do 30 godina, bili (ne svi naravno)  negativni, i nisu baš razumjeli zašto se ne bi gradilo "i za'to ne bi bio golf, bogati ljudi“ itd. Razočaralo me koliko zapravo žive u filmovima i televiziji, a malo u pravom svijetu.

Anonimna 2: Volju i entuzijazam volontera, emocije uglavnom pozitivne osim onoga što sam već spomenula u odgovoru na pitanje što nije valjalo u dosadašnjem radu.Ali organizacija je bila odlična i oduševljena sam što su i oni koji nisu dežurali na štandovima pomagali kako god su mogli.

Hrvoje Zečević: Emocije su vrlo pozitivne i snažne. Najvrijednije mi je što sam upoznao masu ljudi sa sličnim stavovima i interesima, i što sam ponosan na kraju krajeva što sam dio inicijative. To naši protivnici nemaju, niti će ikad imat. Ne mogu izdvojit jedan detalj, ali najbitnije mi je kako se inicijativa od marginalne „glasne manjine“, prometnula u bitan gradski i politički faktor.

Mato Brnjić: Najviše se sjećam elana s kojim smo skupljali potpise, energija koju smo imali prilikom mirnog prosvjeda te groznog osjećaja nakon usvajanja plana da je interes pojedinca bio bitniji od boljitka zajednice. Ukratko ponosan sam na jedno pitanje koje će mi unuci postaviti za 15-20 godina (ako poživim)... „Nono, gdje si bio kad je započela ova devastacija?“ Moj odgovor će glasiti: "Na pozitivnoj strani, i moj unuče nemoj se sramiti povjesti svoga djeda (kao što će se vjerojatno sramiti unuci vijećnika koji su se dogovorili da neće slušati glas naroda)“.

Pero Mrnarević: U pamćenju svojih prijašnjih svijetlih trenutaka uvijek ima nešto diskretnog glorificiranja svoje ispravnosti i dobrote, a to glorificiranje i mitologiziranje tih trenutaka, mi se čini kao diskretno priznanje da si prešao na tamnu stranu. Čovjek, za mene, nije neko dosegnuto stanje, već prije proces kontinuiranog rada na sebi tj. svojoj čovječnosti stoga treba neumorno nastavljat tu opsadu nečovječnosti u sebi, a ne joj dizat spomenike nostalgijom za onim čovječnim trenucima. Od vlastitih emocija, najizraženije osjećam sram i nelagodu. Sram i nelagodu što nisam napravio više. Sram i nelagodu kao ono što Englezi nazivaju Second hand embarrassment, kad je meni neugodno što njima nije [zbog svega što (ne)čine].

Karen Piteša: Sve jednako. Gorak okus metala u ustima, ali nije još gotovo.

Marin Krstulović: Gorke.

Marijana Lučić: Najviše ću pamtiti onaj prosvjed preko Straduna prije javne rasprave o utjecaju na okoliš. I osjećaj da prvi put u životu javno nastupam za ono u što sam duboko uvjerena da je ispravno.

Paola Dražić Zekić: Najviše ću pamtiti nadu i bojazan ljudi koji su nam pristupali da bi se potpisali na listu, kao i veliki broj starih ljudi koji su izišli na referendum i toliko se nadali da možemo nešto učinit. Drago mi je da sam sve što se od mene tražilo izvršila.

Vesna Špikula: Gorak okus nemoći i uzaludnosti bilo kakvog poteza pred unaprijed predodređenom budućnošću.

Glasanje 28. travnja 2013. 

* Jesu li vam se kroz vaš angažman potvrdili ili promijenili vaši stavovi i shvaćanja o vašim sugrađanima, društvu i gradu? Kako? Jeste li što zanimljivo opazili, naučili?

Marc Van Bloemen: Naučio sam da nismo baš svi ovce.

Ivo Kara-Pešić: Naučio sam da ljudima treba prilaziti i s njima razgovarati bez obzira na ogromne razlike u stavovima. Od "navijačkog" nastupa nema kruha.

Vlaho Zlošilo: Shvatio sam da se veliki broj tih ljudi  može okupiti ponovo i u nečemu u čemu je uspjeh manje nedostižan postići pravi trijumf. I da je to potencijalno ogromna snaga, ali i još jednom se uvjerio kako lako je ljudima manipulirati preko medija i  "kupiti“ ih.

Antonio Bratoš: Potvrdili su mi se stavovi da većinu ljudi u Gradu nije briga za promjenu (djelovanje) jer je lakše bit "tu gdje jesmo" i kritizirat, a ništa ne poduzimat.

Teo Trostmann: Ljudi su od 1918. (a i ranije) naučeni ne bosti se sa rogatim i gledati sitni osobni interes. Dezinformacije su zbunile dio javnosti, mladi su većinom slabo zainteresirani i malodušni, dio građana je mentalno van Dubrovnika i njegovih problema.

Đivo Krile: Pa ne baš.

Suzana Mihač: Dubrovnik je teška sredina, Hrvati su općenito pasivan narod, što je im povijest pokazala, nismo zaludu 900 godina bili bez svoje države. To se nažalost potvrdilo, uvriježeno mišljenje da će netko drugi riješit naše probleme, a što  je razultiralo malim odazivom na skupove i referendum.

Mladen Grgurević: Zaključio sam da je učinkovitije konstantno razgovarati, informirati ljude sa strpljenjem i saslušati njihova mišljenja koja su doduše uglavnom ista ili slična te prilično inertna. Počevši od roditelja, susjeda, rodbine itd. Dakle u svakodnevnom ophođenju sa životnim okruženjem. Ako smo isključivi ili radimo to onako kampanjski na štandovima i sl, to je OK, međutim tu u startu u dosta slučajeva postoje nažalost predrasude:  ja vs on, mi vs oni...  Ljudi vole pažnju, pa tako ako im se,  kad god se može, nešto iskreno objasni, razjasni ipak to cijene makar se ne slagali potpuno s tim.

Jelena Babić: Ovo iskustvo volontiranja mi je bilo dragocjeno iz više razloga. Prvo spoznaja o vlastitim mogućnostima, zatim spoznaja o zapuštenosti biračkog tijela, egoizmu kao principu življenja, koji proizvodi i hrani elita (ne samo naša) i potiče najlošije osobine ljudi: gramzivost, pohlepu, nepoštenje. Dakle, ogromno polje rada se otvara pred nama da bi društvo napravilo iskorak ka održivom i prosperitetnom stanju.

Anonimna 2: Potvrdili su se stavovi da su ljudi u Dubrovniku jako pasivni što se tiče promišljanja i uređenja  vlastitog prostora, te da je društvom zavladao cinizam koji se najviše vidio kad su volontere neki građani pitali koliko na sat im plaćaju. Raditi nešto "tek tako", odnosno jer se smatra pravilnim, smatra se glupim i većina građana je na to ili ravnodušna ili sumnjičava jer „ja ne bih to radi0 besplatno pa sigurno ni nitko drugi normalan ne bi“.

Također,vidi se da u Dubrovniku ljudi većinom ne misle na budućnost Grada nego se sve temelji na sad i ovdje, pa prigovori na neki projekt koji bi mogao navodno donijeti velike koristi, zvuče apstraktno većini, ili ih jednostavno nije briga.

Mirna Barbić Palčok: Naravno da mi se stavovi nisu promijenili, samo sam na početku bila iznenađena što se dijelu volontera nije na vrijeme reklo o političkom angažmanu dijela Inicijative, koju svakako i dalje bezrezervno podržavam - međutim čini mi se da se ona ogromna energija time dijelom i rasplinula.

Hrvoje Zečević: Neki su me ljudi razočarali, neki ugodno iznenadili.

Mato Brnjić: Vjerovao sam da ima sugrađana koji su nezainteresirani na ovakva pitanja. Nažalost nisam mogao vjerovati da su u tolikoj, po meni nečekivanoj, brojnosti. Predlažem da se organizira anketa po razredima osnovne i srednje škole s dva pitanja:

1. Ako živite u Gradu jeste li uopće bili na zidinama?

2. Ako jeste kad je to bilo?

Mislim da bi ova dva odgovora bila dovoljna za jednu sociološku studiju dubrovačkog pučanstva.

Pero Mrnarević: Čini se da u sveprisutnoj plijesni ima nešto i one plemenite. 

Karen Piteša: Kada su prolazili ljudi oko transparenata jedna me gospođa zaustavila i rekla ''Molim vas sinjorina, recite ljudima što su ovo organizirali da bi imali puno više ljudi na svojoj strani da su stavili naziv 'Srđ je Hrvatska'''. "Srđ je naš“ je odbilo dosta ljudi koji su naravno protiv golfa i prodaje zemlje i treba ih na neki način privolit.

Paola Dražić Zekić: Iskreno rečeno, sugrađani su me ugodno iznenadili, mislila sam da su apatičniji. Ne želim zvučati lokal-ksenofobično, ali stekla sam dojam da u Dubrovniku žive ljudi kojima je stalo do Grada ( bili oni starosjedioci ili novopridošlice) kao i veliki broj ljudi kojima je stalo isključivo do toga da u Gradu učine što više za sebe (najčešće je riječ o novopridošlicama). Tome sam se osvjedočila najviše kad sam dežurala više od dvanaest sati na birališnom mjestu, pa znam tko je na referendum izišao, a tko nije.

Vesna Špikula: Da, velika većina stanovnika ovog Grada je na žalost nedovoljno osviještena, potpuno ispolitizirana, ovisna o ispunjavanju sitnih prizemnih osobnih interesa, ulizničke i potkupljive prodane duše i kao takvi imaju vlast i budućnost upravo kakvu zaslužuju - nikakvu.

Mirjana Zec: Meni se čini da je recepcija u javnosti nekog problema koji se iznosi bitno drugačija od stvarnosti koju mi zainteresirani za neko područje u kome radimo jasno vidimo.  Ne shvaćamo da ga drugi stvarno ne vide, ni jasno, ni nikako, jer ga uglavnom ne žele vidjeti... uopće ne žele vidjeti! Građani pristaju na prodanu im marketinšku foru. Slično za Srđ i za Društvo prijatelja i bilo što drugo, jer ne žele trošiti ono malo energije što imaju na to da budu informirani. Njihov osnovni stav je ako netko nešto zagovara onda to radi iz osobne koristi. A tek ti navodno "slobodni", "volonteri", "radnici i borci za zajednički interes" su najsumnjiviji jer tko si to danas može priuštiti.  „Ja ne mogu!“ urla njihovo ja, „a oni navodno mogu“ - automatski smo na različitim stranama zbog prirode te frustracije. „Ja si taj luksuz ne mogu priuštiti... imati vremena da se još i time bavim... Ja sam tu ugrožena strana, jer me netko pritiska da djelujem, da spašavam, da znam..."

I onda popiju onu najjednostavniju foru tipa "to je naše", tipa "otvarat će se radna mjesta, razvoj je dobar", tipa "elitisti koji od vas traže da budete aktivni rade to zbog skrivenog interesa, a za račun nekog već - kojeg god neprijatelja ", iz čiste frustriranosti, jer su iscrpljeni, jer ne razumiju, jer opet netko od njih nešto traži... Kako im prići i prenijeti informaciju - ne znam! To je ključni problem - neželjenje da se informacija primi. Ne nužno kod slabije obrazovanih, dapače, čini mi se da je apstinencija nerazumljivo najviša u akademskoj zajednici!

Baviti se najkonkretnijim "sitnim"a vrlo iscrpljujućim aktivizmom dijeljenja letaka, punktova za razgovor na autobusnim stanicama, s laptopima na kojima se vrte snimke koje do čekanja autobusa može netko pogledat i dobiti pojašnjenje na svako pitanje...punkt pred školama ... Ne znam kako doći do te prilike za reći. Bitka je svaka sigurno izgubljena ako se postavljaju tako kratkoročni ciljevi kao sto je obrana Srđa ili Društva ili gruškog zaljeva, ali je jedina osvojena korist "sloboda" u svakom pojedincu koji je dopustio "biti dotaknut" jer će u svakom sljedećem događaju biti "probuđeniji", nepodložniji manipulaciji bilo koga pa i dojučerašnje ekipe iz akcije u kojoj se skupa sudjelovalo. Onda on sam odlučuje hoće li npr.zapaliti austrougarski arhiv ili to dopustiti nekome koji je jednako ponesen na opravdanu reakciju kao i on, ali nije dovoljno osvijestio posljedicu.

Prosvjed ispred Gradske vijećnice povodom Dubrovačkog dogovora, srpanj 2013. 

* Kakvu budućnost prognozirate, a kakvu priželjkujete projektu na Srđu, akterima i strankama u tzv. Dubrovačkom dogovoru, inicijativi "Srđ je naš",listi "Srđ je Grad", društveno-političkoj kulturi i aktivizmu u Dubrovniku i Hrvatskoj, gradu Dubrovniku?

Marc Van Bloemen: Ne vjerujem da će se izgraditi cijeli projekt. Vjerujem da ćemo platiti infrastrukturu, da će pokoji objekt izgradit pa će sve stati. Njima je glavno ući u posjed na čitavom terenu.

Ivo Kara-Pešić: Projektu želim da njegovi promotori budu procesuirani, strankama u Dubrovačkom dogovoru da se raspadnu, Inicijativi da preraste u kulturni inkubator, listi da na sljedećim izborima podupla vijećnike, aktivizmu da uključi još više građana, a Dubrovniku želim novu upravu sastavljenu od ljudi iz cijelog svijeta (koji optimizam!).

Vlaho Zlošilo: Teško je reći koliko brzo i što će se sve gore napraviti, svakako nakon ovoga iskustva bit će manje „muljanja“ u budućnosti; ne očekujem povoljne odluke suda iako svi znamo da, kada bi sud pošteno odradio svoj posao, sve bi bilo opet na početku.

Dubrovačkom dogovoru dugoročno slijedi veliki pad popularnosti kod birača, ali velika sposobnost gradonačelnika za punjenje proračuna bit će mu veliki adut u dobivanju glasova na svim izborima jer – radovi po gradu se vide,  svuda je nešto raskopano, a blagajna grada je također puna unatoč krizi. Tu mu treba odati i priznanje za sposobnost, a mnogim biračima to je dovoljno da daju glas.

Trojka u Gradskom vijeću ima veliku priliku  – ali i veliku odgovornost. Uz dobro osmišljen plan projekata za sljedeći ciklus,  na sljedećim lokalnim izborima može se broj vijećnika značajno povećati, a time i utjecaj na odluke.

Aktivizam je poželjan i ljudi će se  javljat  kada ih nešto konkretno „žulja“,  ali ovako jak pokret za opću korist teško će biti ponoviti. Svejedno priželjkujem i očekujem jačanje „zelenih“ a to ima veze s aktivizmom i naporima da ne uništimo prirodu do kraja.

Marko Mujan: S kraja o Dubrovačkom dogovoru mišljenja sam da je interesno manipulativan i proziran, način iskazivanja tih njegovih karakteristika je jasan i za razinu osnovne škole a kad bi se korektno pojasnio bio bi jasan i dijelu naprednijih predškolaraca. Političkim strankama Dubrovačkog dogovora ne želim ništa niti one meni, niti od njih očekujem niti s moje strane mogu očekivati. Možda jesam dijete „revolucije“ ali nisam dijete partije. Priželjkujem prije svega da oni, koji su vinovnici rasprodaje zemlje na Srđu, uključivo do razine onih koji su donijeli propali Zakon o golfu odgovaraju pred nadležnim tijelima za počinjeno nedjelo (o prodaji poljoprivrednog zemljišta, kasnije prenamijenjenog u građevinsko da i ne govorimo… to je izravno za Pravosudna tijela Republike Hrvatske). Što se prognoze budućnosti projekta na Srđu tiče ona je još uvijek iz posrednih razloga u našim rukama. O tome sam i govorio i pisao još na vrijeme i prije Referenduma ali očito pomalo u vjetar, koji se meni učinio utvrdom intelekta i morala. Radim ja to i sad, utvrda i nije baš neka, a vjetar dere nesmiljeno.

Antonio Bratoš: Bilo bi dobro da osnujete stranku i pokušate pobijediti na izborima da se više ne mora pričati o golfu, dogovorima i sl.

Teo Trostmann: Predviđam razdoblje nemira i sukoba, gdje je Hrvatska dio šire geopolitičke igre većih igrača.

Đivo Krile: Još se uvijek nadam da se projekt neće realizirati i da Dubrovački dogovor neće završiti mandat, a ako završi da će njegovi akteri proći dosta lošije. Inicijativa treba nastaviti s radom kao i dosad. Na sljedećim izborima bih želio da lista dobije bar još jednog člana u vijeću, a gradu Dubrovniku želim da se nešto počne strateški i planski raditi.

Suzana Mihač: Budućnost je u našim rukama, i treba je preuzet, bit će onako kako se postavimo. Bosna je primjer, doduše ne sav onaj vandalizam, ali primjer snage naroda. Protiv toga oni ne mogu ništa. Što se tiče stranaka  i aktera Dubrovačkog dogovora, svaki komentar je suvišan - borba  za vlast i stolicu, sve ostalo su varijacije na temu.

Mladen Grgurević: Što se tiče projekta na Srđu čini mi se da nije tako sigurno što će biti i hoće li se gradit ili mozda nešto preprodavat ili odustajat. Vremena i okolnosti se mijenjaju, tako i vlade i gradonačelnici. Dobro je biti optimističan i širiti osvješteni krug ljudi bez obzira koji je problem u pitanju. Kad se šuti pogodnije je za serviranje kojekakvih priča i neistina od strane raznih "elita". Dubrovački dogovor i sve oko njega je po meni prošo skroz lišo.

Jelena Babić: Prognoziram dugu bitku za slobodu izbora i održivi razvoj koja će na kraju morati uroditi plodom jer je alternativa propast na svim poljima društvenog razvoja. Projektu na Srđu ne vidim dobru budućnost, ako i počne s realizacijom neće se dovršiti niti dosegnuti iole one granice koje je zacrtao, a nas će dobro koštati. Dubrovački dogovor opstaje umjetno, čak i pragmatičnost političara ga neće održati, a pritisak javnosti bi ga trebao poljuljati... a tu je i  naša Inicijativa koja će učiniti procjep u tom pravcu. Listi "Srđ je grad" predviđam razvoj u smislu da će na sljedećim izborima osvojiti  više mandata , jer će se u skoroj budućnosti pokazati posljedice samovlade, da ne upotrebim jači izraz, današnje gradske uprave.

Rad Inicijative izuzetno je važan za razvoj političke kulture (što je nedavno nagrađeno na razini cijele zemlje kao primjer dobre prakse) i aktivizma ne samo u Gradu nego i u zemlji.Ne zaboravljamo kako je cijela zemlja iščekivala rezultate dubrovačkog referenduma. Napravljen je korak naprijed i neće se moći više nikad ići ispod toga. Snaga smo na koju će politika računati koliko god je autistična.

Ivona Vlašić: Budućnost Dubrovačkog dogovora ...nisam sigurna. Za golf na Srđu isto tako. Svašta se još može dogoditi kao npr. neka sudska odluka koja će rasvijetliti nepravilnosti u radu Gradskog vijeća. Na primjer, pri izboru ravnatelja Umjetničke galerije imamo novi epilog, tj. sudsku presudu u korist gospara Maračića, i jedno novo svjetlo u pokušaju osvješćivanja javnosti od strane kulturnih djelatnika i građana grada Dubrovnika o nepravilnostima i nepoštivanju odluka struke od stane gradonačelnika i Gradskog vijeća. Isto je i u mnogim drugim stvarima vezanim za rad Gradskog vijeća tj. njihovo obmanjivanje javnosti, pa tako još uvijek ima nade i za Srđ.

Anonimna 2: Svim članovima  Dubrovačkog dogovora najiskrenije želim da im jednog dana bude jako neugodno, nekima zatvorsku kaznu, a za aktivizam se nadam da je zaživio, i da će ljudi shvatit da se ne može uvijek netko drugi brinuti za njihov životni prostor. Smatram da će se to najviše događati na onome što ljude dira izravno-zatvaranje plaža i sl.

Mirna Barbić Palčok: Duboko se nadam, a i vjerujem da se projekt na Srđu neće ostvariti onako kako investitori najavljuju; dubrovačkom dogovoru predviđam ipak opstanak jer je vlast svima njima slatka; lista Srđ je Grad dobit će podršku onih istih volontera i aktivista, ali se bojim da će se to proširiti jer jako puno ljudi ovoga grada gleda samo osobnu korist.

Hrvoje Zečević: Prognoza i želja za  projekt na Srđu: odustajanje zbog nedostatka dozvola, novca, promjena planova zbog ustavne tužbe...

Dubrovačkom dogovoru: poraz na budućim izborima za Gradsko vijeće, mada će Andro bit opet  gradonačelnik.

Inicijativa - manje aktivnosti vezanih uz Srđ, više uz neke druge probleme - zidine, HE Ombla npr. bitno je da su ljudi još uvijek spremni djelovat ako ih se pozove.

Listi - bolji rezultat na sljedecim izborima za Gradsko vijeće

Aktivizam - da i dalje jača. Ovaj referendum je pokrenuo mnoge druge referendume, i to je bitno. Mada je najdebilniji od svih „prošao“.

Mato Brnjić: Budućnost aktera? Dubrovački dogovor je pamflet kojeg jedino održava na životu stranačka (partijska) stega! Projekt na Srđu već pokazuje svoje pravo lice. Na brzinu okrenuti/oprati lovu i crta. Već postoje problemi s financiranjem pristupnih puteva, obnove tvrđave Imperijal i neisplaćivanjem potpisanih kupoprodajnih ugovora. Inicijativa treba osmisliti daljnji rad jer je na vidiku jos ovakvih projekata koji ugrožavaju Dubrovnik (3 sestrice, Ivanica...)

Nažalost, aktivizam na lokalnoj razini je na niskim granama i treba poraditi na upoznavanju potencijalnih svježih snaga.

Treba definirati forme buđenja svijesti kroz medije pristupačne svježim (mladim) snagama.

Pero Mrnarević: Teško je prosuđivati, ali bojim se da će se inicijativi Srđ je naš dogoditi sudbina većine 'one issue party' političkih organizacija, a ta je da će trajat samo do sljedećih izbora... ili da će osvojit jedva jedno vijećničko mjesto koje je za značajniji utjecaj u vijećnici u usporedbi sa sadašnja tri zanemariv. Rekao bih da taj potencijalni pad mandata ugrožava koalicijski potencijal, kad bi bilo želje za koaliranjem poglavito sa ljudima/strankama koje su dijelile isti stav o betonizaciji Srđa, ali i o drugim društveno važnim temama (prvenstveno SDP, Laburisti... i to ne svi, već nekompromitirani ljudi unutar tih stranaka). Treba porazmisliti i o kandidatima na listi, ali i o imenu liste za sljedeće izbore.

Što se tiče golfonačelnika, nadam se da će sud, jednoznačno i pravomoćno, osudit kriminal gradonačelnika i zatvoriti ga čime bi zatvarajući jednoga, nas sve oslobodili njegove neugodne pojave i onih koji mu trenutno vire iz rektuma. Vođen dosadašnjim iskustvima duboko kompromitiranog pravosuđa, za njega očekujem neku najblažu kaznu poput npr. da 100 puta na ploču krasopisom ispiše: Nije lijepo krasti i biti uhvaćen i da se na kraju tog rada potpiše.

Bilo bi dobro pripremiti i organizirati nekakve tečajeve/okrugle stolove/tribine/izložbe/koncerte posvećene građanskom obrazovanju u kojima bi se ljudima pokušavalo pojasniti činjenicu da svi ljudi imaju svoja ljudska i građanska prava, da su po tim pravima jednaki, da korumpirana političko-religijsko-ekonomska oligarhija vrlo često ne samo da ne štiti naša prava već ih izravno i ugrožava te da se moramo početi sami boriti za svoja prava jer ako nećemo mi, neće nitko drugi.

Ovo 'obrazovanje' ne mora biti formalno već opuštenije, suptilnije kroz kreativnost, kulturu, medije. Posebno je važno raditi s mladima koji su stasali u birače, bez svijesti o općem dobru, ali zato izrazito ideološki opterećeni. Možda čak i konzervativniji od svojih roditelja. Nedavno provedeno istraživanje jevnog mnjenja pokazuje da bi 32 posto ljudi u Republici Hrvatskoj zabranilo abortus, a taj idiotski stav su u istraživanju najviše zastupali upravo mladi, tek stasali birači. Čini mi se da bi trebalo (građanski) odgajati roditelje ako želimo imati (građanski) odgojenu djecu. 

Mogao bih o svemu do sutra kad bih imao sutra obećano.

Karen Piteša: Trebamo gore saditi stabla. Ako će se bilo što gradit, to bi trebalo biti sportsko rekreativni krajolik gdje će se naše reprezentacije pripremati za prvenstva umjesto da idu po svijetu, i da Dubrovčani dobiju uvjete da postanemo sportski grad poput Splita. Svakako bez neke velike zahtjevne infrastrukture i odvodnje nego uređenje staza, šuma itd.

Marin Krstulović: Projekt na Srđu - Prognoziram apartmane, priželjkujem što sud odluči.

Akterima i strankama u tzv. Dubrovačkom dogovoru - prognoziram isto, priželjkujem povratak u anonimnost i pravnu državu.

Inicijativi "Srđ je naš" - prognoziram nastavak rada, priželjkujem prestanak rada.

Listi "Srđ je Grad" - prognoziram nastavak rada, opuživanja od strane stranaka i probleme s ideološkim političkim određivanjem, priželjkujem da nestanu razlozi zbog kojih su se pojavili na političkoj sceni. 

Društveno-političkoj kulturi i aktivizmu u Dubrovniku i Hrvatskoj - prognoziram ništa, priželjkujem svašta.

Gradu Dubrovniku - prognoziram pare, priželjkujem veliki sudski šou zbog para.

Marijana Lučić: Mislim da se projekt na Srđu neće ostvariti, a Dubrovački dogovor...

Paola Dražić Zekić: Projektu na Srđu ne želim da se realizira ovako kako je zamišljen… Stranke u Dubrovačkom dogovoru su postupile u skladu sa svojim motivima zbog kojih se bave politikom, pa su se lijepo deklarirale. Bolje prije, nego kasnije. Inicijativa "Srđ je naš" će, nadam se, imati još štogod za reći i učiniti po ovom pitanju. Za listu "Srđ je Grad" mogu reći da je prilikom svoga formiranja zanemarila činjenicu kakvo glasačko tijelo imamo. Ostala je zarobljena, dijelom, u neučinkovitom elitizmu i propustila priliku da pridobije glasove širokih narodnih masa, koje je formiranje liste iznenadilo, pa i zbunilo. No, da su na listi imali više imena bez prefiksa i titule, više bi joj i vjerovali.

Aktivizam u Hrvatskoj, dakle i u Dubrovniku, je neophodan jer je vođenje politike bešćutno i okrutno, u kombinaciji s kaosom. Stoga namjeravam pomoći akcijama koje se organiziraju, kad god budem  mogla stati iza njihovih ciljeva i većine metoda.

Vesna Špikula: Projektu na Srđu - Bojim se da će im vlastodršci podilaziti do krajnih mogućnosti, priželjkujem im puno grešaka i kršenja zakonskih propisa i preuzetih obveza kako bi ih se moglo sankcionirati u svakom budućem potezu. Akterima i strankama u tzv. Dubrovačkom dogovoru - realnost i rezultati izbora pokazuju da ovo biračko tijelo ima kratku memoriju i još kraću pamet, a priželjkujem im utapanje u politikanskoj kaljuži i zaborav u ropotarnici povijesti. Inicijativi "Srđ je naš" - da promijene pristup i način djelovanja i organiziranja - grupica ljudi koji nešto žele za dobrobit svih koje za to nije briga. Jačanje inicijative i njen rast u pokret. Listi "Srđ je Grad" - iako su poprilično aktivni, artikulirani, koordinirani, uporni, konzistentni, u ovakvom omjeru snaga, nemaju rezultate, a ni šanse da ih postignu - sustavno ih se ignorira i opstruira, na žalost. Otplesat će ovaj mandat i bojim se da je to - to.  Društveno-političkoj kulturi i aktivizmu u Dubrovniku i Hrvatskoj - trebali bi se ugledati na aktivizam u BiH koji je i u povojima učinkovitiji nego naš u RH.  Gradu Dubrovniku - Prodali su sve što se moglo za jeftine pare, a Grad se prostituira masovnim turizmom za 100 kuna. Grad je posto monokulturna krava muzara nezasitnim vlastodršcima koji nisu svjesni pojma održivosti.

* Mislite li da je rezultatom referenduma, ili izglasavanjem urbanističkog plana uređenja za projekt na Srđu u Gradskom vijeću 30.7.2013. (ili nekim drugim događajem) inicijativa "Srđ je naš" izgubila smisao ili mogućnost za daljnju borbu? Ako ne, kako vidite nastavak borbe?

Marc Van Bloemen: Puno se treba još izborit za Srđ i Omblu, mišljenja sam da se trebamo borit da nas EU pomogne.

Ivo Kara-Pešić: Mislim da nije, ali mora potpuno promjeniti način rada i sastav ljudi, odnosno proširiti jezgru. Inicijativa treba tvrdoglavo nastaviti poticati građane da odlučuju o vlastitoj sudbini, a oblik borbe treba usmjeriti na dokazivanje kriminala u projektu.

Vlaho Zlošilo: Izgubila je u smislu pobjede druge strane na referendumu, ali preslagivanjem forme u gradsku listu djelovanje ove opcije je nužno. Neki veći projekt koji bi bio štetan za naš kraj ponovo bi pokrenuo aktiviste u velikom broju i samo postojanje udruge je kočnica lopovima u pravljenju planova.

Ali svakako potrebno je predlagati projekte – ostvarive i na korist stanovnicima, a ne samo one koji donose naplatu od turista.

Marko Mujan: O Inicijativi ne bih sudio i razlozi smisla njenog postojanja su u njenim članovima. Borba za boljitak uvijek je moguća i ima itekako smisla.

Anonimna 1: Nastavak borbe....svakako, nema odustajanja! Oko čega?-- svega, ...i trebamo se družiti i smijati i plesati.

Antonio Bratoš: Stranka.

Đivo Krile: Ne mislim da je izgubila smisao. Za daljnju borbu ne znam. Ako joj je naziv vezan uz Srđ ne znači da se ne treba baviti drugim stvarima po gradu.

Suzana Mihač: Ne mislim da je išta izgubljeno, cijela ova stvar se ne može i ne treba gledati kao Dobitak ili Gubitak, treba je gledat kao pokretanje stvari s mrtve točke, dizanje svijesti pučanstva, a s time u nekoj skoroj budućnosti i preuzimanje stvari u ruke  građana.

Mladen Grgurević: Mislim da bi trebalo podržati listu koliko god se može u njihovoj borbi. Oni su nekako ostali jedini u pogonu.Čini mi se korisno konstantno pratit i podržavat alternative ovoj bahatoj garnituri gradskih vlasti koja postaje jos bahatija što ima više sredstava u proračunu.

Jelena Babić: Sve predhodno rečeno vodi jednom zaključku. Inicijativa ne samo da nije izgubila smisao, pred njom je još puno izazova, Ombla, Gruž... Ona po svom karakteru izrasta u borbu protiv uzurpacije javnog od strane bilo kojeg aktera u društvu, bili oni politika ili građani koji zajedničko dobro ne poštuju i ne zaštićuju.

Ivona Vlašić: Mislim da smisao rada inicijative ,,Srdj je naš“ nije gotov s donošenjem urbanističkog plana. Sve dok postoje manipulacije i obmanjivanje javnosti, mislim da se sve još može promijeniti. Nastavak borbe je čini mi se trenutno u rukama pravosuđa, a inicijativa može nastaviti edukaciju i informiranje građana.

Anonimna 2: Nikako nije izgubila smisao. Smatram da je projekt Srđ dobro poslužio da se u javnosti pokaže stav lokalnih političara prema svojim glasačima  i Dubrovniku, te da su sad ljudi ipak svjesniji da ne mogu političarima prepuštati važne odluke.

Mirna Barbić Palčok: Inicijativa "Srđ je naš" nije izgubila smisao, ona mora nastaviti djelovanje u svim onim pravcima u kojima se prepoznaje uništavanje javnog interesa, možda je sad kad je izglasan Zakon o zidinama pravi čas da se opet pokrene jači angažman.

Hrvoje Zečević: Izgubila je dosta smisla što se tiče pravnih i masovnih akcija. Što se tiče borbe, trebamo čekat kako će se razvijat prikupljanje dozvola, rješavanje upravnih tužbi, obnova Imperiala, što će biti sa državnom zemljom na Bosanci....

Mato Brnjić: Inicijativa nije izgubila smisao jer sa svojim iskustvima možemo pokretati akcije izmjena loših zakonskih rješenja koja su dovela do ovog stanja.

Karen Piteša: Uvijek ima smisla i uvijek se treba boriti.

Marin Krstulović: Nije izgubila smisao. Tek kad se sve izgradi onda će izgubit smisao, ali samo za zaštitu Srđa, Srđevi su na svakom koraku. Nastavak je svako buduće ukazivanje na nezakonitosti. Možda na kraju napisati knjigu(dnevnik) o događanjima do završetka projekta na ovaj ili onaj način iz perspektive inicijative.

Marijana Lučić: Inicijativa nije izgubila smisao...samo žele da se tako misli.

Paola Dražić Zekić: Nastavak borbe treba biti permanentno diskretno propagiranje naših stavova i mišljenja, na način na koji se neće nikoga vrijeđati a može se mnoge animirati. Kako to? Ne znam objasniti, ali mislim da je jedini pravi put.

Vesna Špikula: Smisla i mogućnosti za dalje uvijek ima, sve dok bageri nisu krenuli na Srđ, šanse uvijek ima.  Ostaju neriješene presude, ostaje češljanje preuzetih obveza Razvoj Golfa i njihovo poštivanje ili nepoštivanje, prijava svakog kršenja preuzetih obveza nadležnim institucijama i medijima. Ako nije prošla HE Ombla, odakle im voda? Što se tu iza brda valja? Pokrenuta je priča oko zidina, jednostranog raskida ugovora, zakonitosti i ustavnosti donesenog zakona, Štern planira obnoviti Zatvor u Karmenu i otvoriti dormitorij sa krevetima na kat za jeftinjaka u Gradu jer mu se obnova Pustijerne i izgradnja hostela neće isplatiti u kratkom roku, upitnost projekta Gruškog zaljeva i Lapadske marine i njegove organizacije i rasporeda u smislu geodetsko-klimatskog utjecaja, odlagalište smeća i kvalitetna sanacija Grabovice, pitanje pitke vode za Grad i šire Gradsko područje  itd itd.  Netko će jednom negdje toliko pogriješiti da se to neće moći zataškati i spremiti u nečiju policu na n godina. A tu treba biti građanska inicijativa. Jedan od najvažniji zadataka građanske inicijative trebao bi biti jačanje i povezivanje, umrežavanje sa istim ili sličnim udrugama, a zato je neophodno širenje temeljne platforme i delegiranje spornih materija zainteresiranim timovima aktivnih građana.

Prosvjedi protiv Dubrovačkog dogovora, srpanj 2013. 

* Koji problemi u gradu Dubrovniku po vašem mišljenju zaslužuju pažnju i organizacijski trud aktivnih građana, odnosno oko kojeg pitanja mislite da je potrebna također jedna građanska inicijativa? Zašto?

Marc Van Bloemen: Moglo bi se organizirati okrugli stol „Poboljšanje života u povijesnoj jezgri“.  Uobičajeno je da se politički ovo organizira, ne sjećam se da je ikada od strane građana.

Ivo Kara-Pešić: Opći smjer u kojem ide grad, poticanje tzv. zelenog poduzetništva, mijenjanje prometnih i drugih navika ljudi, organiziranje malih kampanja kojima se ljudima skreće pažnja na problem uz nuđenje potencijalnog rješenja.

Vlaho Zlošilo: Mogu navesti nekoliko osobnih želja kojih sam se prvih sjetio a siguran sam da će se drugi sjetiti većeg broja drugih projekata za korist većeg broja naših sugrađana. Znam da nije na razini pokretanja inicijative, ali može doći u skupinu brige o sugrađanima za bolju kvalitetu života:

-          Uređenje, označavanje i izrada karata staza za pješake, bicikliste,... – konkretno i na Srđu, ali na području cijelog grada – dokle se grad administrativno proteže uz suradnju sa drugim općinama i gradovima u županiji – za stanovništvo i turiste (produžetak sezone i odvlačenje turista iz samog centra).

-          U suradnji sa savezom športova pokretanje projekta organizirane sportske rekreacije u što više sportova i drugih disciplina uz izgradnju nedostajuće sportske infrastrukture. Sve to radi kvalitetnijeg korištenja slobodnog vremena svih nas.

Bilo bi lijepo da za par mjeseci inicijativa Srđ je naš ili NL Srđ je grad javno – medijski snažno popraćeno prezentira kartu pješačkih i biciklističkih staza  i to u jednoj boji onih već  sada spremnih za korištenje, u drugoj boji onih koje samo malo treba urediti i po potrebi dotjerati i označiti i trećom bojom one za koje bi trebalo izvesti neke radove (ne prevelike) da se urede. I naravno pozove sugrađane u masovan dolazak na prvu zajedničku šetnju nekom stazom – najbolje na Srđ, ili na biciklijadu nekom novouređenom stazom.

Marko Mujan: Problema u gradu Dubrovniku ima i građanske inicijative imaju smisla makar pred sobom imaju korumpirani sustav koji raspolaže novcem poreznih obveznika i plaćenicima (profesionalcima), kojima se uglavnom amateri moraju suprotstavljati često dovedeni pred gotov čin. Na žalost problem je nekad građanskih inicijativa što ih se namjerno nagoni na jedan problem i usredotoči na argumente, koji su više-manje nevažni ili manje važni, i onda uvede u bitku koja je na tim osnovama i premisama najčešće unaprijed izgubljena. Moje je iskreno mišljenje da rat još nije izgubljen … a vaše iskreno mišljenje je vaše.

Antonio Bratoš: Kultura. Umro nam je Grad. Ljetne igre su sramota Grada. Treba nam kvalitetan kulturni program za cijelu godinu.

Teo Trostmann: Pišite za narod, intelektualcima je ionako sve jasno. Vidite Radićev Dom (otprije 100 godina) za primjer kako pisati jasno, slikovito, sažeto za površne i slabije pismene. Kada se ima posla sa demagozima, PR-(d)onjama, kapitalom, kupljenim medijima, poluistinama treba udarati na protivnikove slabe točke.

Moglo se jasnije predočiti ogromne troškove infrastrukture i objasniti u što je pametnije trošiti državni i općinski novac.

Moglo se govoriti intenzivnije o utjecaju na hotele i privatne iznajmljivače, o strukturi i broju radne snage, o utjecaju na vodu,more i zdravlje. Trebalo je ponuditi kontraplan i nove razvojne ideje kojima će se privući građani. Ovako uz podršku JOSIP-, MILAN -ovića dr. je hapao Društvo prijatelja dubrovačkih starina (DPDS) i sad će se razmetati komunalnim New dilanjem i podmićivanjem glasačkoga tijela.

Đivo Krile: Oko marine, Gruškog zaljeva, i uređenja Lapadske obale. Mislim da tu inicijativa sa svojim dosadašnjim iskustvom može puno doprinijeti. Zašto? Zato jer je ovaj projekt identičan onome na Srđu.

Suzana Mihač: Problemi u Gradu je pasivnost. Ljudi su uspavani, nepismeni, nemaju svoje živote, izgubljeni u vremenu i prostoru, gubitak identiteta, masovni turizam, prazna stara gradska jezgra.....

Svaki pojedinac se treba mrdnut, ali to se postiže dizanjem svijesti o sebi i drugima oko sebe.

Ona skupina koja vlada svijetom, uništava sve dobro, preuzima naš planet, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, dolazi na naša vrata, polako, nezapaženo, sve zamotano u celofanu i u ime ljubavi.

Nekad su bile brazilske sapunice, sad su turske, gubitak socijalizacije, jer imamo tablete i pametne telefone, sve će Veliki brat napravit da nas odmakne od onog čega se najviše boji, a  to je ljubav, druženje i zajedništvo. Protiv toga  ne mogu ništa.

Mislim da treba češće organizirat druženja istomišljenika, jer tad je tu sva ta pozitivna energija koja sve gura naprijed. Treba reći "Stop", a za reći stop, treba se maknut!

Jelena Babić: Nastavak borbe vidim u mreži što većeg broja građana koji će svaku uzurpaciju i uništavanje javnog javno i prokazivati. Ovo sve može izrasti iz Inicijative i uklopiti se u nju. Organizirati jednu grupu koja će artikulirati sve ove dojave, prijave i iznositi ih svaki tjedan u Glasu grada npr. ili novini koja to hoće i to na način da bude stalna rubrika. Uređivanje te rubrike prepustiti najboljima među nama. Nakon što se ustanove činjenice ići sa tužbama nadležnim institucijama i o tome izvještavati građanstvo.Uz to jednom tjedno na odabranom javnom mjestu razgovarati s ljudima i upućivati ih u problematiku.Ovo sigurno zahtijeva veliki trud, ali ako ne želimo da nas sudbina prisili da iselimo iz grada u kojem živimo jer će se područje javnog djelovanja i korištenja javnih prostora sve više sužavati, onda se moramo boriti za taj nam jedni živući prostor. Uz to treba i javno iznositi zahtjeve da nam gradska uprava transparentno iznosi na koji način troši novac iz gradskog proračuna i zahtijevati da se određeni dio novca obavezno prelije u npr. izgradnju vrtića, gradski prijevoz omogući svim građanima besplatno, pa problem parkinga ne bi postojao,da se ograniči ugostiteljima broj stolova i zauzimanje gradskih površina i sl., da se spriječi daljnje iseljavanje iz Grada omogućujući sadašnjim žiteljima prioritetne uvjete stanovanja, kupnje osnovnih namirnica, potrepština, parkinga...

Da se spriječi oduzimanje prava na korištenje gradskih  plaža, tj. njihovo davanje na isključivu upotrebu hotelima.

Ako se vlast već hvali novcem kojim raspolaže (a tu joj nikad nije dosta, Društvu prijatelja starina oduzima pravo i novac) i to novcem stečenim ne svojim radom već činjenicom da unovčuje ono što su nam naši predhodnici sačuvali i ostavili, onda itekako imamo pravo tražiti da se kvaliteta našeg života u ovom gradu poboljša. Da se perverzna logika da „gost bude zadovoljan“ a građani budu tek kulisa koja će to omogućiti, zauvijek promijeni u korist zadovoljnog građanina, jer je to povratno temelj prvom uvjetu.

Bila bi poželjna jedna radio emisija u kojoj bi građani iznosili svoje probleme na temu stanovanja i življenja, njihova očekivanja..Važno je opće beznađe uzrokovano lošom politikom zamijeniti sviješću da sve ovisi o nama samima i našoj upornosti da od svojih zahtjeva ne odustajemo.

Ivona Vlašić: Na žalost mnogi problemi u gradu iziskuju direktan angažman građana: betonizacija cijelog grada, nekontrolirana sječa stabala, privatizacija pomorskog dobra, zidine u rukama gradonačelnika, time i okupacija cijelog dijela kuća koje izlaze na zidine, i prenamjena u restorane, kafiće, „kulturne klubove“ itd...

Anonimna 2: Problemi ozelenjivanja javnih površina i koncesija javnih površina. Ako Zidine pređu u ruke Grada Dubrovnika unatoč tome što je odluka nezakonita, i to je pitanje kojim se moramo baviti. I gruški akvatorij.

Hrvoje Zečević: A, očito da će svima past na pamet zidine, pa i meni.

Mato Brnjić: Najveći problem u gradu je licemjernost političara pa je potreban permanentni 'tretman' njihove licemjernosti na način da im dosadimo s malim 'nepodopštinama''. Stalno ih podsjećati na dvojbene odluke koje su donijeli za lokalnu zajednicu.

Ako ih se pusti da drijemaju polako zalaze u sferu zaboravnosti, a samim tim gube osjećaj da postoji sud javnosti.

Pero Mrnarević: Obrazovanju konzumenata da doista postanu građani i ljudi.

Karen Piteša: Grabovicu srediti!! Kupit pročišćivač više!! Sve drugo može stat iako je opća katastrofa, voda je najvažnije od svega.

Marin Krstulović: Ljudi sami moraju odlučiti i reagirati na stvari koje ih smetaju. Meni smeta stranački i društveni nepotizam zbog kojeg stradavaju bolji a dolaze lošiji. U nas to nitko ne zove korupcija nego kadroviranje. Ali naviknuti smo na stanje stvari ja prvi pazim da se previše ne userem.

Marijana Lučić: Mislim da je grad postao područje nekontroliranog nabacivanja betona. Tome treba stati na kraj.

Paola Dražić Zekić: Revelin ??? Zidine??? Šatori po Stradunu??? Lazareti ??? Betonizacija obale??? Pretvaranje „Hrvatske Atene“ u „Povuci-potegni-Diznilend“?  Ne Disneyland, nego baš tako, Diznilend. Recimo toliko, za početak. Pa odaberimo najalarmantnije. O eksploataciji nafte iz podmorja ionako ne možemo ništa ni reći ni učiniti, pa to neću niti spominjati.

Možda bih mogla još nešto dodati svojim odgovorima, ali, to bi bilo to.

Toplo se nadam da se  Inicijativa ne predaje i da njena energija nije kratkog daha. Lako se zaletjeti, ali nije se lako održavati.

Vesna Špikula: Sigurna sam da takvih pitanja ima podosta, pada mi na pamet npr. pristan ispred Lazareta (dok je obnova Kaša na čekanju). Gotovo svaka bitnija odluka donesena od gradonačelinka i/ili Gradskog vijeća je toliko ispolitizirana i podložna reispitivanju, toga je toliko da čovjek ne može sve to ni pohvatat. Ne treba apriori biti kontra svega, ali ako se imaju argumenti struke naspram argumenata politikanstva i farse, onda se ima materijala za aktivno djelovanje.