Depresivni horizont kulturne infrastrukture u Zagrebu postao je još nešto mračniji, ovog puta zbog jednog uistinu značajnog gubitka: u petak, 5. travnja, naoko niotkuda, direktor Zagreb Film Festivala Boris T. Matić objavio je odluku o zatvaranju kina Europa zbog odluke gradskih vlasti da ZFF-u ne produže ugovor o zakupu kina. No koliko god možda djelovala iznenadnom, vijest o zatvaranju Europe kao da je bila neizbježna. Jer ako postoji nešto što obilježava zagrebačku (i širu) svakodnevicu kada je riječ o prostorima namijenjenima kulturi, to su sasvim sigurno neprekidne vijesti o njihovoj ugroženosti, zatvaranju, komercijalizaciji i žrtvovanju građevinskim i drugim poduzetnicima. U tom pogledu priča o sudbini starih kinodvorana čini upravo tipičan primjer na kojem je moguće jasno ispratiti proces devastacije kulturne infrastrukture.
Zbog svoje veličine i lokacijske atraktivnosti, prostori su to koji se pokazuju posebno primamljivima privatnom kapitalu koji oko njih neprekidno kruži i kružit će sve dok uspostava nekog drugačijeg političkog okvira ne odluči da ih je potrebno trajno zaštititi i osigurati njihovu vitalnost. Nažalost, u međuvremenu se moramo nositi s okvirom čija je jedina logična posljedica politika Milana Bandića, gradonačelnika koji je u ovom mandatu odlučio dobrano nadigrati svoje inače vrlo visoke standarde destrukcije. Od neshvatljivog "pješačkog centra izvrsnosti" na potezu od Draškovićeve do Trga žrtava fašizma, preko još uvijek neobjašnjenog oranja savskog nasipa, pa do krune delirija u obliku "zagrebačkog Manhattana", Bandić ne posustaje sa samovoljnim raspolaganjem prostorom, što mu nedavna konsolidacija vlasti dodatno olakšava.
Na tom tragu nedvojbeno treba shvatiti i bezobzirnost koju je gradska vlast pokazala u slučaju kina Europa. Problemi su se počeli pojavljivati još 2017. kada se iz smjera Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada po prvi puta u kontekstu komunikacije o stanju objekta i korištenju prostora shopa i kafića počinje spominjati raskid ugovora o upravljanju kinom koji je ZFF sklopio s Gradom 2009. godine. Da se u gradskoj upravi nešto kuha s ciljem promjena u Europi ponovno se počelo pisati krajem prošle godine, a tada je kao mogući predmet interesnih ukrštavanja izdvojen ugostiteljski objekt kina s terasom na Varšavskoj – jednoj od najprestižnijih lokacija u gradu. Nagađanja je tada pokrenulo bliženje isteka ugovora između ZFF-a i Grada, koji je ušao u svoju zadnju godinu. No kako je Matić pojasnio u svojoj izjavi kojom je najavio zatvaranje Europe, Grad je sve to vrijeme u potpunosti ignorirao ne samo javne spekulacije o sudbini kina, nego i niz službenih dopisa o potrebi za obnovom objekta, kao i zahtjeve za produljenje ugovora, koje je ZFF slao u nadi da će pravovremeno doznati rasplet čitave situacije.
Potpuno neprimjereno dugogodišnjoj suradnji i rezultatima koje je kino Europa postiglo u tom razdoblju, Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada je ZFF-u nakon nekoliko mjeseci tišine poslao tek dopis da im 1. lipnja ističe ugovor o zakupu te da na taj dan prostor moraju predati u posjed Gradu Zagrebu, uz prijetnju poduzimanja "daljnjih pravnih radnji" u slučaju ignoriranja zahtjeva. Kako prenosi tportal, kao razlog izbacivanja ZFF-a iz Europe u dopisu se navodi pristupanje procesu obnove zgrade i dvorane: "Grad Zagreb je poduzeo pripremne radnje u svrhu renoviranja (adaptacije) dotrajalosti objekta, što uključuje sanaciju krovišta zgrade koje je u lošem stanju te prokišnjava, dok su oprema i stolice u dvorani dotrajale te ne odgovaraju tehničkim i sigurnosnim standardima, a sa stropa velike dvorane otpada žbuka. Također, kotlovnica radi na lož ulje što ugrožava sigurnost posjetitelja i povećava troškove grijanja te je potrebno što prije izvesti plinofikaciju objekta".
Međutim, kako iz ZFF-a navode u službenom priopćenju, nije jasno zbog čega se procesu sanacije nije moglo pristupiti zajednički, na način da se ne prekida dosadašnji program i očito uspješan model upravljanja kinom. Tijekom zadnjih deset godina, ističu, ZFF je već proveo djelomičnu renovaciju prostora uloživši "u opremanje i obnovu kina 4.879.995,00 kuna svojih sredstava". Što se programa tiče, Europa je pod ZFF-om dogurala do brojke od stotinjak tisuća gledatelja godišnje, ugostila je neka od najvažnijih kulturnih događanja u Zagrebu i Hrvatskoj, a posebno se izdvaja i dobivanje nagrade Europa Cinemas za najbolji program u Europi u 2016. godini. S obzirom na navedeno, neka bi dobronamjerna vlast prije svega pokušala iznaći partnerski model renovacije kina koji bi omogućio očuvanje programskog kontinuiteta. Zanimljivo, u naknadnoj Bandićevoj reakciji navodi se da je ZFF morao napustiti Europu jer je "za daljnje radove i osiguravanje fondovskog financiranja, osim vlasništva, nužan i posjed prostora". No sve i da pristanemo na ovakav argument, ne postoji nikakav podatak o tome da neka fondovska sredstva uistinu jesu osigurana, stoga je logično zapitati se kada to Grad misli učiniti s obzirom na to da bi renovacija trebala započeti za manje od dva mjeseca. Odbijanje Grada da otvori bilo kakvu komunikaciju sa ZFF-om tako sugerira da se u priči o Europi ipak ponajprije radi o protjerivanju njezinih dosadašnjih voditelja – uz potpuno nejasan rasplet jednom kada proces renovacije bude dovršen.
U međuvremenu su iz ZFF-a objavili da su odluku o prijevremenom zatvaranju kina donijeli naprasno i da će od 10. travnja ipak nastaviti s programom. No kino Europa u smislu vrijednog programa po kojem smo ga poznavali zadnjih deset godina svakako prestaje s radom 1. lipnja. Golem je to gubitak za zagrebačku kulturu, ali i zlokobno upozorenje za druge kulturne prostore koje gradske vlasti očito sistemski drže u neizvjesnosti. Nakon ovakvog raspleta uistinu je opravdano zapitati se što čeka drugo neprocjenjivo zagrebačko kino – Tuškanac, o čijoj se sudbini također već nekoliko godina javno nagađa. Dobar primjer je i slučaj Galerije Nova koju kustoski kolektiv WHW usprkos svojim fantastičnim međunarodnim uspjesima već pet godina vodi bez ugovora o najmu. Riječ je također o prostoru na prestižnoj centralnoj lokaciji koji se po svoj prilici drži u potpuno nesigurnom pravnom statusu kako bi se njime moglo lakše manipulirati kada netko odluči da je došlo vrijeme za njegovu profitabilniju upotrebu.
Pitanje kina Europa tako bi trebalo pokušati shvatiti kao dio općeg problema upravljanja kulturnom infrastrukturom, njezine komercijalizacije i privatizacije, a ne kroz optiku "degradacije kulture" izmišljenim "narodnjačkim klubovima", kakva je bila uočljiva u dijelu javnih reakcija na ovaj slučaj. Sudbina Europe nakon renovacije možda jest neizvjesna, ali oko jedne stvari ipak nema spora: bude li ona diktirana sukobom malograđanskog šovinizma i sprege gradskih vlasti i kapitala, izgubili smo koja god strana prevladala. Prosvjed Ne damo kino Europa! najavljen za utorak, 9. travnja u 17:30 sati mogao bi biti dobra prilika da se opozicija gradskoj (kulturnoj) politici ipak postavi iz perspektive javnog interesa i širokog shvaćanja borbe za prostore u kulturi.
